Dimnjačar Goran Stojić iz Prijedora čuva dimnjačarski zanat u Potkozarju

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Četrdesetpetogodišnji Goran Stojić iz Prijedora već jedanaest godina uspješno radi posao dimnjačara. Zanat je “ispekao” kod tasta, a potom u Beogradu završio i licenciranu školu za dimnjačara. Završio je građevinsku školu, ali kako kaže, ne žali što se opredijelio da kruh zarađuje čisteći dimnjake, piše Anadolu Agency (AA).

“Zanat sam izučio kod starog majstora Vice Savića, a kad je on otišao u penziju preuzeo sam posao i nastavio. Imam i pomoćnike, a dimnjačarska radnja je registrovana i radimo u svim opštinama prijedorskog regiona”, kaže Stojić.

Priznaje da je potrebno mnogo više dimnjačara, ali ističe da ljudi izbjegavaju da otvaraju radnje, pa je mnogo više onih koji se upuštaju u ovaj posao, a nisu za njega adekvatno osposobljeni.

Posao je kako kaže i zanimljiv i težak.

– Strah od visine –

“Često dolazimo u dodir s vatrom, zapaljenim dimnjacima, a kada su u pitanju tako visoke temperature čovjek mora biti maksimalno priseban u svakom trenutku. Opasnost vreba i od velikih visina i klizavih krovova, pa se moramo čuvati padova. U ljetnom periodu nas muči veliki broj stršljenova u dimnjacima, a zna se kako oni mogu biti opasni. Svaki period u godini donosi sa sobom određene izazove, s kojima se dobro opremljen dimnjačar mora znati suočiti”, naglašava Stojić.

Na početku učenja dimnjačarskog zanata, Stojić priča da se najviše plašio visine, ali da se s godinama privikao na penjanje na visoke krovove. U njegovom poslu kaže da ponekad ima i nerealnih zahtjeva građana.

“Ljudi sve češće prave kratke dimnjake da bi uštedjeli, a s druge strane napravili su problem, jer takvi dimnjaci ne mogu dobro funkcionisati za zagrijavanje nekog grijnog tijela. Onda očekuju od dimnjačara da to riješi. Takođe, sve češće se dešava da ljudi lože vatru tek poslijepodne kad dođu s posla i onda dolazi do velikog dimljenja u prostoriji. Tada opet zovu dimnjačare, a često misle i da smo svemogući i da mi znamo šta se tačno desilo kod svakog u kući, što je ponekad i teško”, objašnjava za AA prijedorski dimnjačar izazove s kojima se susreće.

– Svaki dan pere radna odijela –

Stojić u šali kaže da je njegov posao toliko crn, da ponekad kada dođe kući bude toliko “garav” da mu se samo oči vide.

Svako veče je, kako ističe, neophodno pranje radnih odijela, ali navodi da je ovo, s druge strane, deficitaran zanat i da se od njega može pristojno zaraditi.

Dimnjačaru je za obavljanje njegovog posla neophodan usisivač, četke raznih profila, sjekači za kotlove…

“Za svaku intervenciju malo morate koristiti i maštu i upotrijebiti alat koji u datom momentu najviše odgovara. U svakom slučaju je najbitnije kvalitetno uraditi posao i snaći se dobro na zadatku”, kaže Stojić.

Staro narodno vjerovanje kaže da dimnjačari donose sreću onome ko se uhvati za dugme kada ih vidi.

Stojić s osmijehom kaže da je imao mnogo takvih situacija, te da ih ljudi rado susreću, pa čak i prilaze da ih dodirnu, vjerujući da će im to donijeti sreću.

“Uvijek nas s osmijehom susreću i ljudi nas s radošću dočekuju. I to je jedna od ljepših strana ovog posla, jer je lijepo vjerovati da je neko bio sretan zato što vas je sreo na ulici”, kaže jedini registrovani dimnjačar u gradu na Sani.

Autor: Gordana Kaurin – AA – e-Vijesti.com

Share.