Čuvar groblja i spokoja duša

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Da čovjek ne može baš uvijek da bira svoje zanimanje potvrđuje primjer Milana Uzelca koji radi kao čuvar groblja.

– Prije rata sam radio u tadašnjem SIZ-u za lokalne puteve, koje je kasnije postalo dio komunalnog preduzeća. Tako je mene zapalo da već 16 godina čuvam groblje i spokoj duša na Pašincu – priča Uzelac.

Kaže da mu je na početku bilo malo nezgodno, ali taj posao je shvatio kao i svaki drugi posao koji mora da se radi, i kad ga pitaju šta radi, odgovara da čuva najtužnije mjesto na svijetu.

– Najviše mi smeta samoća, jer se desi da ponekad satima nemam s kim riječ da progovorim, a opet, nekad mi se čini da je tako bolje, kad nema sahrana, nema žalosti i suza koje znaju duboko da me dirnu – kaže Milan.

Tada traži i riječi utjehe, mada ih je, kaže, ponekad, teško naći jer je život okrutan, a sudbina prema nekim ljudima surova.

Milan kaže i da nerijetko ima problema sa ljudima kojima ne može objasniti da ne mogu kolima proći preko grobljanske kapije kad god to oni žele.

– Nije jasno kako neki ljudi nemaju osjećaja. Ponekad invalidi idu pješice, a neki hoće da se tuku ne bi li do groba došli kolima, što je van svake pameti i za svaku osudu – kaže Milan.

Dodaje i da se ranije često suočavao sa krađama i da je bilo slučajeva da se odnese čitav nadgrobni spomenik.

– Učestvovao sam i ja u potjeri za kradljivcima pretprošle godine koji su uzeli vrijedne vaze sa jednog groba. To je posebna sramota – naglasio je Milan Uzelac.

Prema riječima Milana Uzelca, do penzije nije ostalo još puno, tako da će vjerovatno i penziju dočekati na kapiji najvećeg prijedorskog groblja. Iako zna da će biti još teških trenutaka kad su sahrane, samoće kad ih nema, a opet posao mora da se radi i penzija da se zaradi.

Izvor: Glas Srpske

Share.