Moja Slađa, moj anđeo, umirala je u najtežim mukama, ali nije prestala da se smije

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

sladjana-kobas

Jedva da je ostalo nešto života u Stojanu Kobasu, a i to malo opet previše da bi se nosio s njim. Ne može više, umoran je dobri starac, a smrt, ta stara kučka, laje ali ne ujeda, a samo bi da…

– Odmorim kod moje Slađe. Da zagrlim tamo negdje gore ljubav moju najveću, moj život, moje sve, moju ranu neprebolnu…- nije odavno bio do groba kćeri, a nije mu daleko od kuće.

Ne može. Noge neće, pa i kad pomisli da će ga poslušati ko da se skamene, poslije tri koraka…

Eno mog anđela pod najvećom krošnjom, dole, uz ogradu, vidiš, sine…- ne vidim, ne još, ali velim drugačije jer kako ne gledati očima ovog mučenika dok jedva gazi stopu kroz neveliko prijedorsko groblje.

Ono staro, prastaro – belezi iz dva vijeka prije naših koraka na samom ulazi, a na kraju, tamo gdje je pokazao jedva digavši ruku malo od struka njegov život: Slađana Kobas, kćer, anđeo, 13. beba žalosne i neoprostive epizode “slobodarskog” svijeta koji je te ’92. zabranio letove nad ratom zahvaćenom BiH, a nekadašnje komšije, Hrvati i muslimani, presjekli kopnenu liniju snabdevanja banjalučkog porodilišta kiseonikom.

Zapravo, 13. žrtva mučne priče o neljudskosti čije žrtve nisu ležale u rovovima, već inkubatorima…

– Znaju svi za tu priču o 12 prijevremeno rođenih i umrlih anđela zbog nedostatka kiseonika u inkubatorima, ali malo ko zna, zapravo želi da zna, i o 13-toj, mojoj Slađi, koja je… – pade ko proštac na spomenik, presavi se nad uzglavljem svog neprebola, ko voštanica na junskoj jari i žegi.

Ćutimo, a šta bi drugo dok starina plače i nariče ime djeteta koje nije postojalo, barem za birokratiju.

Slađana Kobas, prijevremeno rođena 18. juna 1992. godine, u inkubatoru bez kiseonika provela nekoliko dana, poživjela je predugo da bi njemo ime bilo upisano na spomeniku anđelima u Banjaluci i da bi počivala u spomen kosturnici sa svojim drugarima.

Da je bila te sreće da umre samo koji dan po rođenju, ali nije…

– Uvijek je tih 12 nevinih duša zvala svojim drugarima, moj veliki borac malog srca. Svakog 22. maja, o godišnjici, u pomen bebama insistirala je da idemo u Banjaluku, do spomenika, pa na groblje, gdje bi stala korak – dva ispred mene i tiho im govorila:

“Drugari, čuvajte mi mjesto, brzo ću i ja kod vas”… – ali nije, ne dovoljno brzo. Poživjela je 13 godina.

– Jednom je čak insistirala da je puste u odjelenje intenzivne njege, gdje je ležala u tom prokletom inkubatoru, kao i ti mučenici maleni, i uspjela je. Ej, koliko je ona svom širinom svog djetinjeg srca i duše žalila za tom djecom, ne mogu vam opisati. I tad je stala pred staklo i dugo gledala u inkubatore, govoreći bebama koje su ležale unutra:

“Vi ćete biti bolje sreće od mojih drugara i mene, hvala Bogu. Živjećete dugo i srećno, znam, i srećna sam zbog toga. Sjetite se nas ponekad”, a meni suza suzu stiže, ali ne smijem da jauknem da ne čuje.

Ljutila se kad zaplačem, bila je jača od svih nas…- na mermeru u hladu onog drveta gleda nas slika anđela.

Ni kamen ne može da potisne nešto veličanstveno i sveto iz očiju tog premilog lika nasmijanog djeteta. Da je Stojanu da ostane tu, zauvijek, ali neće prokleta smrt, i danas samo laje, ne ujeda, kao da nije dovoljno rana na ovom nesrećniku.

– Jedva smo nekako tog dana stigli iz Prijedora u Banjaluku, ratna godina, ko će te povest, čime…? Kako smo došli suprugu su primili kao hitan slučaj, pukao vodenjak već, a ni sedmi mesec nije izgurala… Poslije nekog vremena siđe neka sestra i kaže mi da je porođaj dobro prošao, ali da beba nije dobro i da će morati u inkubator, a znalo se tad uveliko da kiseonika nema ni kap, već ih je 12 umrlo do tog dana, ali… – trže se i vrati u taj blagosloven i proklet dan kada je na kratko vidio svoju mezimicu preko istog onog stakla intenzivne njege.

– Vidim da dijete nije dobro. Naduveno, oči zatvorene, ne plače, ne miče usnama, ali ubjeđuju me da će sve biti u redu i vraćaju je u inkubator. Poslije deset dana majka joj je puštena kući, a moja Slađa je ostala čitav mjesec i sve vrijeme su mi govorili da je ne upisujem još u knjigu rođenih, valjda misleći da neće preteći, ali to je bio moj veliki borac malog srca…- i pretekla je, na sreću.

Na rukama je Stojan donio skoro do Prijedora, pa dio puta u nekom tovarnom kombiju kojim je neki srećnik vozio ženu i tek rođene trojke domu.

– Akcijom “Koridor” VRS uspjela je da oslobodi potez od Modriče do Dervente uz nadljudske borbe i uspostavi normalnu komunikaciju s Banjalukom, ali je za moju Slađu to bilo kasno, prekasno. Oštećenja izazvana nestankom kiseonika počela su vremenom da uzimaju svoj danak…- vratili smo se domu u kojem je Slađana rasla, radovala se, bolovala, znala da joj se bliži kraj, ali se radovala svakom novom danu i hrabrila oca. Suze ne krije, nije ih mučenik više ni svjestan kad poteku i skliznu niz obraze…

Legoh jedanput da odmorim malo, kad mi ona potrča s bolničke postelje i pade na grudi, zagrli najčvršće do tad i pita:

“Tajo moj, jel boli umrijeti”?, a ja se pravim da ne čujem šta pita, stiso je da mi je Bog ne uzme te noći…

– Pred upis u školu primjeti ljekar da slabo vidi i slabo napreduje u rastu i od tada kreću njene muke i detinjstvo po bolnicama Srbije, Rusije i Amerike. Četiri operacije, dvije reoperacije, nebrojeno pregleda, bolničkih postelja, noćenja po dežuranama bolnica, al sve je istrpjela bodreći mene da i ja istrpim, a nisam mogao. Ne kao ona, a jesam glumio, jesam krio zbog nje, a znala je sve. Baš sve…- malo niz hodnik je soba, do prije godinu dana netaknuta od one noći 2006. godine kada je Slađana otišla…

Donacije iz Republike Srpske, Srbije, dijaspore… skupilo se dovoljno novca da anđelica najprije operiše oči u Rusiji i progleda, ali jedna muka manje ne znači da neće za njom jedna više…

– Počela je da šepa pomalo. Primjetim i pitam šta se dogodilo, a ona mi kaže da se malo udarila u školi i da će proći. Ne da mi đavo mira, ja odmah kod ljekara, oni uput za Banjaluku, odande za Beograd, a u Beogradu šok, mrak totalni, sve ono od čega se strepilo ali se nadalo da neće udariti na mog anđela – karcinom… – slušam jedva čujni živi spomenik, a odmah iza je soba, rekoh, do lane nedirnuta od one noći…

– Operacija za operacijom. Na čas bolje, pa počne da kopni, ali se ne da, osmijeh nikad nije skidala s lica ni kad je boljelo da kamen pukne a ne čovjek, dijete… S noge se prema riječima ljekara proširio na pluća, mada vjerujem, ali nikog ne mogu da optužim, da je greškom ljekara metastazirao, i tada počinje kraj. Ne za moju Slađu, ne za mene i njenog brata i sestru, ali su je drugi već otpisali…- otac nije, nikada, znao je to veliki borac malog srca, sve do te noći 9. februara 2006.

– Nisam želeo više da je mučim po bolnicama, doveo sam je kući, njenoj sobi, uredio je baš kako je želela, kao iz bajke… Voljela je, znate, da uvijek budem obrijan, istušitan i dotjeran… Ponosila se nakako kad me vidi takvog. Znala je da ne klonem dok izgledam ko čovjeka a ne kao avet. I tog jutra sam ušao kod nje u sobu i kao da sam slutio, zagrlio je koliko sam mogao i rekao sve ono što je ona meni ponavljala iz dana u dan: ti si moje sve, ti si moja snaga, tebe volim najviše na svijetu, šta bih ja bez tebe… i izašao iz sobe da medicinske sestre završe svoje, a ja svoje: obrijao se, istuširao, obukao novo ruvo i taman krenuh ka sobi ponovo kad mi jedna od sestara kaza:

“Molim te, Stojane, nit jedeš nit spavaš, lezi malo, duga je noć”.

Kamo sreće da je ne poslušah, ali…- oči, samo u oči starca gledam, a ne bih, no pogled neće nikud s njih! Suze, vodene se, poklopi rukama lice pa kroz dlanove…

– Ako me je prvi san uhvatio kad viknu sestra: “Stojane, brzo, Slađi nije dobro”.

Utrčim u sobu, iskašljava krv moj anđeo, tjeraju me napolje, ali ne mrdam. Skupio sam dlanove, polako joj podigao glavicu, samo je otvorila oči, osjetio sam suze kako mi silaze niz dlanove, i zaspal”…- zamolio bih ga, ali nemam snage, da samo provirimo u sobu, ali čemu..?

Ne znam zašto, vuče me nešto samo da se prekrstim tamo, ali ne mogu da prevalim slova preko usta…

– Dođoše ljekari, konstatovaše smrt, pa za njima i oni s vrećom da mi nose dijete! Skočim i dreknem: “Jel moje dijete zarazno, jel opasno po okolinu, jel infektivno- nije. Stavite je u to i leteće glave, obećavam. Iz svoje sobe, iz svog doma će na počinak, a ne iz vreće dok sam ja živ, bogami”…- dugo je do u noć sjedio kraj svog anđela, ne dajući da ko priđe.

Nije to bio inat, naročito ne bijes, već jadikovka za još samo malo vremena dok ih ne rastave, čekajući onu kučku od smrti da svrati i povede ga neprebolu…

– Na sahrani bila sva svita, ali niko moju Slađu do dana današnjeg nije priznao kao 13. banjalučku bebu. Ne treba meni to, želim zbog nje, volio bih da joj ime bude upisano kraj imena drugara, kako ih je uvijek zvala, ali, eto, izgleda da je po nekim propisima predugo poživjela za to… – veli Stojan.

Očev veliki borac malog srca počiva u miru pod onom krošnjom divno razgranalom, a bol u srcu starca koji je sve bitke tukao sa svojom mezimicom, i ostao sam na tom frontu, ne jenjava.

Njeno ime je upisano na onom belegu gdje ljudi ne mogu prići niti tumačiti kome pripada – nebeskom.

Trinaesta zvjezdica je ona kad Stojan o mraku i vedrim noćima stane na terasu, pogleda u nebo i vidi najsjajniju kako mu šapće: “Nije bolelo, tata, ne sekiraj se! Sa drugarima sam, vidi, i zdrava i srećna…”


Autor: Ekspres.net – Nezavisne novine

Share.