Muke porodice Rađenović iz Potkalinja

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Do porodice Rajka Rađenovića, koja živi u Potkalinju kod Dubovika, na razmeđi opština Dubovik i Novi Grad, može se stići samo izrovanim šumskim puteljkom, i to ponekad samo pješice. Poslije muke i truda, putnika namjernika ništa ljepši prizor neće dočekati ni pred „kućom“ Rađenovića, koji žive u drvenoj šupi bez struje, vode i kupatila.

– U minulom ratu mi je spaljeno i uništeno kompletno imanje. U šupi, koju smo nekada koristili kao ostavu za brašno, sada smo prinuđeni da živimo jer nemamo kud – priča Rajko, koji je već godinama nezaposlen i nema mogućnosti da počne bilo kakvu izgradnju, kaže, ni temelja, a kamoli kompletne kuće.

Jedini prihod kojim izdržava suprugu Vesnu i dvoje maloljetne djece je kad ponekad uspije da proda neki metar drva.

– Šupa je potpuno neuslovna za život i najviše mi je žao djece, koja su za sada zdrava, ali se bojim da će se razboljeti – priča supruga Vesna, u čijem naručju sjede šestogodišnji Bobo i dvije godine mlađa Seka.

Bobo je ove jeseni krenuo u školu, koja je od kuće Rađenovića udaljena deset kilometara, a veći dio puta vodi kroz šumu.

– Ni sam ne znam kako ćemo još jednu zimu dočekati, kako ćemo djecu u ovakvim uslovima uopšte školovati i od čega ćemo živjeti – pita se Rajko, žaleći što ne može da nadmudri sudbinu koja se tako grubo poigrala s njima.

Da bi došao do prvih komšija, treba da pješači pola sata, a najbliža prodavnica udaljena je petnaest kilometara.

– Moj životni san je da imamo neki pristojan kućerak u koji bih smjestio svoju nejač i suprugu, a još veći da ih školujem i da odu daleko odavde, da svoje ružno djetinjstvo zauvijek zaborave – reče nam na kraju Rajko.

Iako smo ih nagovarali, Rajko i Vesna nisu pristali da se fotografišu. Kažu da je za njih već kasno, ali se nadaju da će bar njihova djeca vidjeti ostali svijet i dočekati da žive bolje.

– Samo želimo da naši mezimci ne prođu ono što smo mi – kažu roditelji.

Izvor: Glas Srpske

Share.