Penzioner Mihajlo Goronja svaki dan pješači 25 kilometara

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Bez obzira na to o kom je godišnjem dobu riječ, svakog jutra ili večeri sedamdesetjednogodišnji Mihajlo Goronja, inače penzionisani profesor muzike, kreće iz svog stana u gradskom naselju Raškovac u redovnu šetnju.

Rijetko propušta koji dan. Prepreka mu može biti jedino izuzetno ružno vrijeme. Možda to ne bi bilo ni toliko čudno, jer u šetnju izlaze i ostali prijedorski penzioneri. Međutim, Mihajlo se od njih razlikuje u tome što svakog dana pređe u prosjeku oko 25 kilometara.

– Na ovako nešto sam se odlučio kada sam otišao u penziju. Imam dosta slobodnog vremena, a pošto nemam porodicu slobodno vrijeme moram negdje da potrošim – priča nam Mihajlo.

Priča da dok je radio kao profesor muzike, dani su mu bili krcati obavezama.

– Kada sam otišao u penziju nisam znao šta ću sa sobom. Odlučio sam se za hodanje zato što je zdravo i korisno za čovjekov organizam – naglašava Mihajlo.

Mnoge kolege mu zavide na dobroj kondiciji dok neki smatraju to bespotrebnim i glupim. Mihajlo se na to ne obzire. Ovakva rekreacija i zabava ga mnogo ne košta. Jedino zbog svakodnevnog višekilometarskog hodanja, za razliku od drugih godišnje podere koje cipele više.

– Zbog toga što mnogo hodam vodim računa o obući koju nosim. Još nikada nisam zaradio žulj na nozi niti sam osjetio upale nožnih mišića – priča Mihajlo.

On dodaje da prilikom svojih svakodnevnih šetnji koje su podijeljene u nekoliko maršuta, susreće razne saputnike kao što su psi, mačke pa i zmije.

– Ni jednih ni drugih se ne bojim. Ljeti znam često sresti zmiju na putu. Ako ne bježi, sklonim je sa puta nogom ili klipom. Za mene one nisu nikakva opasnost kao ni psi pa i oni krvoločniji, koje znaju vlasnici pustiti. Kada se sretnem s njima oči u oči odmah ih smirim. Ne bježim kao što bi to neko uradio. Pogledam ih u oči i namignem, a oni stanu i tako u mena samo gledaju – objašnjava Mihajlo Goronja.

Izvor: Glas Srpske

Share.