Pratio Tita u stopu

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Ljuban PralicaOsamdesetdvogodišnji Ljuban Pralica iz prijedorskog naselja Urije deset godina je bio u oficirskoj četi i ličnom obezbjeđenju Josipa Broza Tita, u „Belom dvoru“ i kući u Užičkoj 15. Nostalgično uzdišući za tim „teškim, ali lijepim vremenima“, rekao je da je predsjednika tadašnje poslijeratne Jugoslavije pratio gdje god se kretao. „Kod druga Starog u službu ličnog obezbjeđenja sam otišao još u toku Drugog svjetskog rata, kao vrlo mlad sa 16, 17 godina i najviše sam bio na dužnosti u Užičkoj 15″, govori Ljuban Pralica, evocirajući najinteresantnije događaje iz tog vremena.

Posebno impresivan je, priča, bio prvi poslijeratni odlazak u Rumuniju „plavim vozom“.

„Pratili smo Tita u Rumuniju i doček je bio veličanstven kroz cijelu zemlju, a u Bukureštu nas je dočekalo pola miliona ljudi. Tito je imao štalu i ovčaru kod kuće koje su gosti koji su mu dolazili obilazili, dvije, tri, krave, četiri lipicanera i oko 30-40 ovaca“, kaže Ljuban, dodajući da je na mjestu sadašnje Titove grobnice tada bila cvjećara i da je zbog toga grobnica nazvana „Kućom cvijeća“.

Ljuban je ratni vojni invalid, jer je u Drugom svjetskom ratu zadobio teške kontuzije glave usljed eksplozije granate i sa 30 godina je penzionisan, tako da je on sa 53 godine penzionog staža ujedno i najstariji uživalac penzije u prijedorskoj opštini.

Oca je izgubio kada mu je bilo svega dvije godine, a majka mu je ranjena u bici na Kozari.

„Nakon majčinog ranjavanja, amputirana joj je lijeva noga i liječena je u Vitlovskoj bolnici i u toj bolnici je i izgorjela kada je zapaljena, a ja sam po povratku iz rata pronašao njenu lobanju. Sa majčine strane ih je dvanaestoro u Drugom svjetskom ratu poginulo na Kozari. Mlađi brat mi je takođe poginuo na Kozari“, tužno se prisjeća svojih najmiijih.

No, bez obzira na te sve ratne nedaće, završio je večernju školu u Beogradu, potom 11. beogradsku gimnaziju i Vojnu školu u Sarajevu.

Iz vremena službovanja kod Tita najinteresantniji su mu bili izleti kao što je odlazak na poljoprivredno dobro kod Novog Sada.

„Mi iz obezbjeđenja smo izvadili slaninu da jedemo i naišao je Tito. Tražio je da i njemu damo, ali mi nismo smjeli bez odobrenja njegovog doktora. On nas je ubjeđivao da mu damo riječima: ‘Sjećate se kako smo u bitkama jeli svašta, šta smo prije stigli, samo vi meni dajte slaninu’, ali se nismo usudili“, priča Ljuban Pralica.

Sjeća se Ljuban i odlaska na Bled i otkriva kako je i nad obezbjeđenjem bilo obezbjeđenje te da su i on i njegove kolege bili pod prismotrom.

„Uveče sam se išunjao u šetnju sa jednom djevojkom, Slovenkom, ali do ujutro sve se znalo gdje sam bio, s kim i šta sam radio, jer sam bio praćen“, priča Ljuban.

Slobodu je volio i Tito i kako kaže Ljuban Pralica često im se iskradao.

„Prvi put, Tito nam je ‘pobjegao’ na Topčider sa ađutantom u jednu kafanu na željezničkoj stanici. Kako je bio u civilu i poručio od konobara kafu niko nije odmah shvatio o kome se radi, a kafa nikako da stigne. Tek kada je Tito negodovao i počeo da se raspravlja sa konobarom onda je počeo urnebes kada su ga prepoznali, uzvici ovacije i ostalo“, sjeća se Ljuban i dodaje da je takvih iskradanja bilo dosta i komičnih situacija kada Tita ne bih odmah prepoznali.

Kaže da mu je bila velika čast što je bio u Titovoj službi i da je vrijedilo svake minute pretrpljenog straha kojeg je često bilo.

„Bojao sam se da ne ostanem bez službe, da ne budem osramoćen“, kaže Ljuban Pralica uz napomenu da se Tita sjeća često, a ne samo na dan njegove smrti 4. maja.

Izvor: Nezavisne novine

Share.