Prijedorčanin Radovan Pekić starinama oživljava prohujala vremena

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Rijetki su ljudi koji su poput Prijedorčanina Radovana Pekića (60) gotovo čitav svoj život posvetili prikupljanju predmeta iz davnina, koje je izložio u vlastitoj etno-kući.

On se, kao i mnogi Kozarčani, zbog neimaštine nakon Drugog svjetskog rata našao u „bijelom“ svijetu, ali ga je uvijek mučila nostalgija za rodnim krajem i želja da se u njega što prije vrati.

– Još od djetinjstva sam u sebi nosio tu želju da prikupim predmete koje su koristili naši pradjedovi, a kad sam se vratio, počeo sam da radim na njenoj realizaciji – priča Pekić.

On već tridesetak godina obilazi sela prijedorske regije, što mu je, kaže, donijelo višestruke koristi jer je od raznih predmeta od starina, sačinio zbirku jedinstvenu u ovom dijelu Srpske, ali i upoznao mnoge ljude, saznao za mnoge zgode i nezgode Kozarčana i mnogo toga novog naučio.

– Zahvaljujući Stanoju Niševiću iz Omarske, dobio sam prije desetak godina na korišćenje njegovu staru, rodnu kuću od drveta koju sam prenio ovdje u Malo Palančište. Riješio sam da je opremim baš kako je izgledala prije 100 godina kada je sagrađena. Ova kuća ima zemljani pod i predmete koji su se u to vrijeme koristili za pripremanje hrane, izradu odjeće i obradu zemlje – kaže Pekić.

On je dodao da je veoma ponosan na svoju zbirku koju čini nekoliko stotina predmeta starih više od vijeka. Tu su preslice, korita, kolijevke, stare pegle, natre za tkanje, narodne nošnje, muzički instrumenti i drvena kola. U takvom ambijentu, u kome kao da je vrijeme stalo, ljeti provodi svoje penzionerske dane sa suprugom Vukom.

Želja mu je da njegova etno-kuća preraste u etno-centar, za šta do sada nije naišao na razumijevanje odgovornih, ali kaže ne gubi nadu. Smatra da je to čitavo jedno bogatstvo, koje on ne može odnijeti nikuda sa sobom, a koje će i poslije njega svjedočiti o davno prohujalim vremenima, ali i o njemu kao velikom nostalgičaru svoga vremena.

Radovan kaže da se najviše raduje kad mu dođu unuci.

– Stalno me zapitkuju i moram da im odgovorim na stotinu pitanja, što mi je i bio cilj kad sam počeo da sakupljam ove predmete. Da svoje potomke, ali i mnoge druge mlade ljude, podsjetim na našu prošlost i da sačuvam od zaborava vrijeme kada se mnogo siromašnije, ali srećnije živjelo – kaže Radovan.

Izvor: Glas Srpske

Share.