Prijedorski bajkeri u Hilandaru

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Dvanaest prijedorskih bajkera i jedan iz Banjaluke, dugo su željeli da ostvare želju i krenu dvotočkašima na put „za svoju dušu“ do Svete Gore i manastira Hilandar u bratskoj Grčkoj. I tako je došlo vrijeme da se snovi ostvare, natovarili su motocikle neophodnim stvarima i krenuli na put, dug oko 3.000 kilometara.

Ipak, kako kažu, svih 3.000 kilometara pratila ih je sreća. Doduše, jedno vrijeme i kiša, koja je povremeno padala kao „iz kabla“, ali ni ona nije uspjela da omete čvrstu želju da se stige do željenog cilja.

Od devet dana, šest su proveli na putu, koji nije bio nimalo lak zalogaj ni za najspremnije i najmlađe.

– Prvi odmor imali smo u Brčkom, gdje su nas dočekale kolege iz Moto-kluba „Silver vings“. Tu smo se okrepili i dalje nastavili prema Beogradu, a onda smo se zaustavili u Velikoj Plani na prenoćištu. Kada smo stigli u Solun, odmah smo otišli na Srpsko vojničko groblje na Zejtinlik i susreli vremešnog gospodina Mihajlovića, čuvara groblja. U Solunu nas je dočekao arhimandrit Partenijus, kojeg zovu i „živi svetac“, koji je mnogo pomogao srpskom narodu nakon rata, posebno u Prijedoru – sjeća se jedan od motociklista, Goran Vranješ.

Nakon dobijenog blagoslova, trinaestorica motociklista kreću u Hilandar brodom iz lučkog grada Uranopolisa, gdje su ostavili svoje dvotočkaše. Kada su stigli, oduševili su se jer tu svi do jednog pričaju srpski jezik.

U Hilandaru su proveli dva dana, zajedno sa monasima. Morali su da poštuju strogi kodeks oblačenja i manastirski red, prije svega da vrijeme provode u velikom miru, ne ometaju monahe, žive i hrane se isključivo povrćem, baš kao i oni.

– To je zaista jedno sveto mjesto. Teško je to opisati riječima, jednostavno Hilandar je jedna sasvim druga dimenzija života. Monasi i iskušenici žive u miru, jede se dva puta dnevno, ujutro i uveče, isključivo povrće. Obroci počinju na znak starješine manastira, a piju se samo voda i vino, takođe na njegov znak. I dok se objeduje, čitaju se priče o dobrim djelima – priča Slavko Vrućinić.

Slavko Vrućinić se sjeća da u Hilandaru živi četrdesetak monaha, a da ih je nekada bilo oko 700. Među njima ih je čak desetak iz Republike Srpske, a dvojica su iz Prijedora. Oni su im bili jedna vrsta domaćina i vodiča. Monasi imaju svog ljekara i tehničko lice. Tu se ne smije fotografisati, snimati kamerama, niti ijedna žena smije da kroči nogom.

Autor: G. Vila – Večernje novosti

Share.