Spala knjiga na tri slova

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Uskim makadamskim putem penjemo se od Lamovite prema Kozari. Visoko gore pod ovom planinom nekada se lijepo živjelo. Danas tim putem rijetko prolaze ljudi. Prođu ponekad samo divlje zvjeri, mirišući davno izblijedjele tragove ljudskih stopa, koje već dugo ne hode ovim krajevima.

U potkozarskim selima život je stao. Narod se iseljava…

Selo Kosovi, udaljeno 20 kilometara od Prijedora, nekada je imalo 40 stanovnika, a danas svega tri.

U Kosovima bez puta, dobre struje, ambulante, prodavnice, ostali su da žive Slava (59), Dragutin (74) i Rade Kos (81). Sjećaju se ovo troje preostalih mještana kako se nekada orila pjesma Kozarom. Dođoše neka vremena i pjesma naprosto utihnu.

Odsječeni od svijeta

„Ovo su vam Kosovi… Ili, zapravo, ono što je ostalo od njih. Kako da kažem da je selo kada cijelo može stati u jednu sobu. Kada nema jednog, kažemo da nema trećine sela. Nema se o tome šta pisati, znate i sami da nam je teška sudbina. Posebno kada zapada snijeg. Po nekoliko dana budemo odsječeni od svijeta“, kaže Slava Kos.

Njen rođak Dragutin izveo je djecu na put. Odselili se u Hrvatsku, dok on u Kosovima provodi penzionerske dane i sa svojim rijetkim komšijama čeka bolja vremana.

„Evo vidite kako se ovdje živi. Ljudi popraviše kuće i vikendice, a onda, kao da neka nesreća udari, odseliše. Svakim danom se smanjivao broj stanovnika i, evo, spade knjiga na tri slova“, kaže Dragutin.

Uputi nas on da posjetimo živu legendu cijelog potkozarja, čovjeka koji je u Kosove doveo vodu i struju, uradio put i pokrenuo mnoge akcije, djeda Rada.

Na česmi u centru voda neprestano teče, na njoj je ploča, a na ploči uklesan stih „Da nam ovo selo znade, ovu česmu podiže Rade, neka ova česma blista iz nje teče voda bistra, da kažemo svome rodu da pijemo zdravu vodu“.

Stih je smislio djed Rade 1974. godine kada je dovedena voda u selo. Dočeka nas i ovaj najstariji mještanin Kosova pred svojom trošnom kućom. Od kada mu je umrla supruga Angelina 1993. godine, živi sam. Da mu nema komšija, ne bi znao šta bi.

„Nekada je ovim putem prolazilo stotinu grla stoke i puno djece se igralo. Danas nema nikoga. Ne može se čuti ljudski hod po nekoliko dana. Kada neko pokuca na vrata, obradujem se. Stekosmo ja i moja supruga četvoro djece koja se raziđoše. Dođu, posjete, pa odu svojim putem“, kaže Rade.

Ne čuje se više pjesma

Ispričao nam je i to da Kosovi dobiše ime po kosovima, pticama koje su nekada pjevale Kozarom. Ne zna se kuda odoše i iz kojeg razloga napustiše ove krajeve, ali s njima pođe i narod. Selo ostade pusto, njive neorane, a kozaračko kolo i ojkača se sve rjeđe ore planinskim vrletima. Ostala je samo tuga.

„Većina naših ljudi je imala stado na Kozari. Čuvale su se ovce i goveda. Bio je ovo bogat kraj. Ali, kako dođe rat i neimaština, sve stade. Sada se jedino čuje crvrkut ptica i zavijanje vukova…“, kazuje djed Rade.

Pokrenuo je ovaj vitalni starina puno akcija koje su stvorile preduslove za opstanak stanovnika na ovim prostorima.

„Ja sam radio u šumariji pa sam bagerom prokopao kanal za vodu. Poslije smo kopali ručno. Bilo nas je oko 30 na kanalu. Nekada se i na njivama orila pjesma. Kopalo je i po 15 kopača… Danas su njive zarasle u korov“, kroz sjetu priča Rade.

Doktoru nisu išli godinama

Možete li zamisliti selo u BiH bez kafane i prodavnice? E, to su Kosovi. Nikada nije u ovom selu postojala ni prodavnica ni kafana. O ambulanti mještani mogu samo da maštaju. A neophodna im je…

Slava Kos u prodavnicu nije otišla 17 godina. Od kada joj je umro muž, živi sama. Da nema Dragutina, koji joj nabavi garderobu i hranu, ne zna šta bi. Nema ni novca, tako da nema ni potrebu da negdje ide.

„Najbliža prodavnica nam je u Lamovitoj koja je udaljena šest kilometara. Ali, šta da radim u njoj kada nemam nikakvih primanja ni para. Teška sam sirotinja, pa eto. Ne znam šta da vam kažem“, priča Slava.

Umjesto u kafani, čika Rade svako jutro u kući popije odličnu kozaračku rakiju. Nekada je išao u kafanu, a sad, kada je ostario, nije mu ni do čega.

„Haj’te vi popijte jednu sa mnom“, ponudi nas čika Rade. Nismo mogli odbiti i moramo priznati – odlična je šljivovica.

Ono što najviše nedostaje mještanima Kosova je ambulanta. Najbliža je u Lamovitoj, ali i u nju doktor rijetko dolazi. Prijedor je udaljen 20 kilometara. O bolesti, tako, i ne razmišljaju.

„Nisam otišla kod doktora nekoliko godina. Ne koristim nikakve lijekove. Samo se čuvam da se ne razbolim, jer odavde nema ko ni da me odveze doktoru. Auto ovuda prođe jednom godišnje“, kaže Slava.

Jedno od njih je i naše. Dok silazimo niz makadamski put od Kosova, na kapiji ostadoše preostali stanovnici ovog sela. Mašu nam rukama, starim i iznemoglim. Vjeruju da je vrijeme velikih snjegova prošlo, jer ako snijeg zapada kao nekad, živog čovjeka neće vidjeli po mjesec dana.

Čika Rade nas je pozdravio riječima:

„Drago nam je što ste došli jer rijetko ko svraća u ovo naše selo. Još dok smo mi živi, ovdje će se čuti glas i smijeh, a kada mi napustimo ovaj svijet i kosovi će prestati da pjevaju.“

Izvor: Nezavisne novine

Share.