Stevo Vrač (63), mještanin prijedorskog sela Gornji Garevci, kod Prijedora, jedan je od rijetkih školovanih bačvara na prostoru cijele bivše Jugoslavije.
Vrač, zajedno sa suprugom Ilinkom, bačve savija i pravi na starinski način, onako kako je svoj pinteraj, kako taj zanat nazivaju stari bačvari, izučio u Daruvaru u Hrvatskoj, gdje je živio do početka posljednjeg rata.
Pinteraj je, kaže, izučio kod čuvenog majstora Mađara Julijusa Leje.
„Tri godine sam kod tog starog majstora ovog teškog zanata učio sve tajne bačvarstva i izučio ih. Današnji bačvari su, po mom sudu, priučeni majstori i nisu kvalificirani za taj posao“, tvrdi Vrač.
Tajne svog zanata teško otkriva, ali dodaje da je postao čuven po svojim bačvama u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali i svijetu.
„Prije ovog rata radio sam u nekadašnjoj firmi za proizvodnju bačvi i raznih drvnih asortimana u Daruvaru. U jednoj poznatoj prodavnici suvenira i narodne radinosti u Beogradu izložio sam svoje ploske i ostale predmete od drveta. To je zapalo za oko ljudima iz neposrednog okruženja tadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita. Tako je moja ploska završila u njegovim rukama“, priča Vrač.
Dodaje da se poslije toga pročulo za njega, pa je Tito njegove ploske počeo da poklanja državnicima širom svijeta.
„Tako su moje ploske, a bogami i bačve, koje su mi posebno naručivali iz Beograda, na poklon kao suvenire dobijali mnogi svjetski državnici. Biznis mi je krenuo kao nikad“, ističe Vrač i dodaje da su njegove ploske, u posljednje vrijeme, na dar dobili i Milorad Dodik, predsjednik RS, Mira i Slobodan Pavlović, te Marko Pavić, načelnik opštine Prijedor.
Pojašnjava da bačve i ploske izrađuje od slavonskog hrasta lužnjaka, jer je on najbolji za obradu, ali da se, iako teško dolazi do tog drveta, teško odlučuje za nove vrste repromaterijala. U poslu mu pomaže supruga Ilinka, sa kojom je u braku 17 godina.
„Ilinka mi je treća supruga, ali je ne bih mijenjao ni za jednu svoju bivšu ženu, jer mi pomaže u radu. Bačvu zna da savije kako bi je ‘opkolio’ željeznim obručem za nekoliko sekundi, a u radionici sa mnom radi četiri sata dnevno“, govori ovaj majstor svog zanata.
Njegova supruga kaže da je on dobar domaćin, ali i jako zahtjevan majstor.
„Ostarjeli smo i on i ja, ali Stevo mira nema. Pomažemo mu koliko mogu, ali i mene leđa bole“, žali se Ilinka, koja želi da joj Stevo za vjernu službu pokloni bar jedan kabriolet od drveta koje izrađuje.
Vrač nije samo vjeran bačvama i ploskama. Kao majstor drvodjelja prepravlja i kabriolete i konjske zaprege. Posljednje što je uradio je da je u dvorištu napravio drvene skulpture za svoju dušu. Kaže da mu je velika želja da svom zanatu poduči mlade ljudi, ali da njih tako nešto ne interesuje.
„Išao sam i u prijedorsku drvoprerađivačku školu, ali svi bi mladi htjeli hljeba bez motike“, zaključuje Vrač i poručuje da bi zainteresovanima u amanet ostavio i mašine i radnju, ali da zanat sa logom „Vrač“ za vjeke vjekova ostane u sklopu njegove porodične kuće i radinosti.
Vino od šljiva
Stevo Vrač je nedavno počeo da proizvodi vino od šljiva. Kaže da za to čudo Potkozarje, u kojem živi, ali i prostori bivše Juge još nisu čuli.
„Vino od šljiva poklonili su mi prijatelji iz Njemačke. Ta boca je imala 10,5 maligana jakog vina. Kada mogu Nijemci, rekao sam sebi, što ne bih mogao i ja. Nosio sam ga na analizu u ‘Badel’ u Hrvatskoj. Moje vino je, kažu hrvatski stručnjaci, izuzetno, ali im neću dati recept“, ističe Vrač.
Nezavisne novine