Žive bez struje i kupatila

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Emira i Branko Marković sa svojih petero maloljetne djece iz prijedorskog naselja Gornja Puharska žive u kući bez struje i kupatila.

Markovići sa djecom: šestomjesečnom Bojanom, Robertom (7), Enom (8), Dejanom (12), koji boluje od leukemije, i Dijanom (16) žive u kući koju su sami izgradili, a koja nema osnovne uslove za život i školovanje.

Prije nego što su se uselili u tu kuću, mnogo godina su živjeli kao podstanari.

Gladni, tvrde, nisu, a ni goli i bosi, jer njihov otac Branko, koji je jedini zaposlen, radi u Komunalnom preduzeću u Prijedoru na reciklaži otpada.

Uz to i nadniči kako bi prehranio djecu, od koje njih četvero školuje.

„Robert, Ena i Dejna su osnovci, a Dijana je učenica drugog razreda Srednje ugostiteljske škole i kada je završi biće kuhar“, kaže Branko.

Ističe da od 300 KM plate, nakon što uplati ratu kredita, mjesečno na ruke primi samo 80 KM i da su to jedini sigurni prihodi u toj porodici.

Tvrdi da je od prijedorskih donatorskih organizacija tražio pomoć za izgradnju kuće, ali da je nigdje nije dobio.

„Gdje god sam se obratio rekli su mi da nisam ni izbjeglica ni povratnik i da kao domicilni Prijedorčanin nemam prava na tu vrstu pomoći“, kaže Branko.

Naglašava da njegova supruga nikada nije bila zaposlena, a da se njihov sin Dejan posljednjih nekoliko godina liječi od leukemije u bolnici u Beogradu.

Markovići su ranije za Dejanovo liječenje prikupljali pomoć od dobrih ljudi.

Emira kaže da su joj prije šest godina, kada se Dejanovo stanje pogoršalo, u liječenju sina u Beogradu pomogli Prijedorčani i lokalna administracija.

„Sada za Dejanove kontrole u Beogradu moramo sami da obezbijedimo sredstva. Najgore nam je što nismo u mogućnosti da u kuću, u kojoj smo osposobili samo prizemlje, uvedemo struju“, kaže Emira i ističe da im djeca u 21. vijeku uče uz pomoć svijeće i petrolejke i da nemaju ni kupatilo.

„Tužno je što ćemo i ovu zimu, ako nam se neko ne smiluje, s petero djece provesti u mraku. Članovi moje porodice koriste poljski WC i bojim se zaraze. Puno se priča o pomoći porodicama sa četvero i više djece, a u stvarnosti, barem kada je moj slučaj u pitanju, sve te organizacije koje se navodno brinu o natalitetu pomoć ne pružaju“, priča Emira.

Dodaje da je, kada je rodila kćerku Bojanu, dobila samo 300 KM. Tvrdi da njena beba nema prava ni na dječji doplatak iako je to peto dijete u toj sedmočlanoj siromašnoj porodici.

„Pravo na dječji doplatak iz Centra za socijalni rad ima samo troje naše djece, za šta mjesečno dobijemo 200 KM“, tvrdi Emira.

Srednjoškolka Dijana nema ni udžbenike, a kaže da uči samo dok u kući ima dnevne svjetlosti.

Markovići su zamolili sve one koji mogu da im pomognu da to i učine.

„Sve dobre ljude koji su nam izašli u susret za Dejanovo liječenje od leukemije, ali i radnike prijedorske ‘Elektrodistribucije’, molimo da nam pomognu uvesti bar struju u domaćinstvo. Molim i moje radne kolege i direktora Komunalnog preduzeća da nam pruže podršku kako bih za svoju porodicu napravio kupatilo“, poručio je Marković.

Izvor: Nezavisne novine

Share.