Sjećanja na tragediju porodice Marčeta iz sela Svodna

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Porodica MarcetaVrijeme prolazi, a bol ne prestaje… Tako je i petnaest godina poslije pogibije braće Drage i Bore Marčeta iz sela Svodna kod Prijedora. Obojica su stradali u istom danu na Suvoj Međi, kod Novog Grada, 1993. godine, i time uvećali tragediju porodice Marčeta, koja je samo dvije godine ranije izgubila u Slavoniji sina i brata Dušana. Naša majka Krstina umrla je više od tuge nego od bolesti za trojicom sinova – oživljavaju sjećanja jedini preživjeli brat Zoran Marčeta i njihova sestra Gordana.

Najstariji Dušan imao je samo 41 godinu kada je poginuo u selu Rajići, u Slavoniji. Bio je pripadnik 16. banjalučke brigade. Boro je imao četrdeset, a Drago 35 godina.

– Nažalost, Drago je ostao zarobljen, njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su tek poslije razmjene tijela poginulih vojnika, koja je obavljena posredstvom mirovnih snaga. Drago i Boro su stradali baš na dan kada je trebala stići smjena – tužna srca prisjeća se Zoran, dodajući da je njegov brat Drago bio zaposlen u Njemačkoj, te da je, sticajem okolnosti, došao da ih obiđe i da avionom iz Beograda, sa radnim kolegama, ode na rad u Rusiju. Međutim, umjesto na posao, uzeo je pušku i pridružio se braći na ratištu.

Pogibija braće Marčeta u to doba odjeknula je čitavom Republikom Srpskom, ali i mnogo šire. Preteški bol i tuga majke Krstine mjerili su se bolom majke Stojanke, opjevane u poemi Skendera Kulenovića. Za života, Krstina Marčeta dobila je od tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Orden Miloša Obilića. Dušan i Drago su posmrtno odlikovani Medaljom zasluga za narod, a Boro Ordenom majora Milana Tepića.

– Kasnije je majci stiglo i pismo od predsjednika Srpske, ali i zlatnik koji i danas čuvam – govori Zoran i pokazuje ikone koje je Krstina dobila od grčkog sveštenika Partenijusa, koji ih je redovno posjećivao.

Braće Marčeta se danas, po priči njihove sestre, malo ko sjeća. Najteže joj pada, kaže, što se za majčina života nisu izborili za veća prava koja su joj pripadala kao majci trojice poginulih sinova.

– Po zakonu je trebalo da dobije i ratnu odštetu, međutim, to se nije nikad dogodilo, a ona je u međuvremenu umrla – veli Gordana i dodaje da bi bila srećna kada bi bar neka prava mogao da ostvari brat Zoran, koji je ostao sam na kućištu Marčeta. Čim se desila tragedija, on se, priča Gordana, vratio u zavičaj iz Slovenije, jer je neko morao preuzeti brigu o majci. Živi od poljoprivrede, nema zaposlenja, niti zdravstvenog osiguranja.

Četiri humke na groblju „Lipa“ u Svodni kod Prijedora svjedoci su nezapamćene ratne tragedije podno Kozare. Opominju na to i tri zelena čempresa i zastava Republike Srpske, koji čuvaju uspomenu na one koji su dali svoje živote za nju.

Izvor: Glas Srpske

Share.