Arsen Dedić- intervju

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Arsen Dedić je nedavno gostovao u Prijedoru gdje je sa svojim sinom Matijom nastupio u „Galeriji 96“. Tom prilikom dao je intervju Glasu Srpske koji Vam prenosimo.

Do sada je objavio 31 zbirku poezije, 23 ploče, 40 CD-ova muzike za 140 pozorišnih predstava, 30 igranih filmova, 21 TV dramu i seriju, 11 dokumentarnih filmova, 10 crtanih. Čini se da je svaki trenutak u životu posvetio radu i da nema bojazan da će inspiracija presahnuti.

GLAS : Gostovanja vam sve teže padaju, i imate mnogo više ponuda nego što na njih možete i želite da odgovorite. Dolazak u Prijedor ste ipak prihvatili, a pozive iz „bijelog svijeta“ odbijate, šta je razlog tome?

Arsen Dedić: Bilo mi je vrlo milo i došao sam zato jer je prijatan čovjek koji je sve to organizirao, akademski slikar Tihomir Ilijašević, koji me je vrlo često nazivao. Pravo da vam kažem ja vrlo rijetko odlazim bilo gdje. Meni se više to ne da. Znate, postoji u Šibeniku gdje sam je rođen jedan lijepi izraz koji kaže „on više nije za u polje, on je za oko kuće“ i ja sam tako još samo za u Zagrebu i tamo do Zaprešića i tamo gdje mi je blizu, prema tome ovo su velike odluke i teške jer je to bilo skoro tri i pol sata vožnje i još toliko sutra to je sedam sati u automobilu za 24 sata. A onda i sa mojim Matijom obaviti jedan dosta ozbiljan posao, pripremiti se, izgledati, odjenuti se kada vam se sve zgužva, puniti kofere, prazniti ih i ići sutradan. Prema tome ja ne mogu reći, ja imam toliko ponuda u svijetu, ne samo ovdje. Recimo plakatiran u Parizu u „Kasino de Pari“ ne odem sa sinom. U „Linkoln centar“ ne odem i tako dalje, a odem ovako što me prijateljstvo dovede, da imam potrebu za tim, ne, ali bilo mi je lijepo, kad sam vidio ljude kojima je to sve bilo prijatno, bilo im je drago to sve čuti.

GLAS: Političari se neprestano i s jedne i s druge strane izvinjavaju za prošlost, muzika i poezija to ne čine, ali prelaze sve granice i barijere i to vrlo uspješno?

Arsen Dedić: Dosta mi je tog življenja u prošlosti. Ja imam kćer od 48 godina godina, imam ženu u 75. godini, sina od 38 godina i imam iznad svega svog anđela koji ima 8 godina, unučicu Lu. Pa šta ću ja sad opteretiti se prošlošću, pa ne može se živjeti u prošlosti, kako to naši ljudi ne shvaćaju. Zašto je to stalno insistiranje na prošlosti. Svako drugo paljenje televizora kaže otkrivene su još dvije masovne grobnice, pa neću paliti televizor zbog toga, neću da mi Lu živi u prošlosti. Postoji li budućnost, mnogi od nas bi željeli da znaju šta je sa budućnošću pa recite vi meni. Ima li budućnosti ili je to završeno?

GLAS: Mnogo ste napravili na polju muzike, poezije.. Ima li još nešto što želite uraditi a još niste?

Arsen Dedić: Želim, u prvom redu, ne raditi, želim biti kući. Ja ću pisati i pišem još uvijek i pisaću i dalje mnogo. Ponuda ima daleko više nego što ih želim i za Gabi i za mene. Gabi najviše uživa biti prava naša majka i baka, kuhati i biti kući. Ima i ona ponuda koliko hoće, ali ne ide nigdje. Tu i tamo, ali to je rijetkost. To smo obavljali gotovo pola stoljeća, ali radiću još, pisaću, ali ne mogu više putovati, ne mogu biti više na usluzi, ne mogu biti onako za dnevnu upotrebu. Hoću imati neki mir, hoću biti sa svojom unukom, da mi Bog da još koju, što moja unuka kaže hoću imati bracu ili seku samo da se proširimo rekla je. Imaju mali stančić, ali „ako se proširimo“, onda će imati još. To me zanima, ali ja mogu da radim vrlo ozbiljno i zahtjevno kao što vidite ja se nikada u toj igri nisam igrao, nego sam radio. Milo mi je da sam bio tu, da vam je grad lijep, ljudi su ljubazni.

GLAS: Mislite li, kao znalac, da je muzička scena na ovim bivšim jugoslovenskim prostorima sve lošija i lošija?

Arsen Dedić: Ma ne zanima me uopće. Osim toga ja sam uvijek bio u posebnom položaju. Ja sam kantautor, dakle ja sam samo uvjetno pripadao tom prostoru jer sam akademski muzičar koji je živio u tom svijetu. Mislim da nije nikad ni bolje ni gore. Mislim da je cijelo vrijeme neću reći ni loše ni dobro, nego je na sreću ili na žalost, jednako. Ja nemam potrebe da dajem ocjenu o nekom takozvanom kolegi ili o pravom kolegi. Neka svako radi svoj posao kao što ja radim svoj posao. Nikada u životu se nisam nametnuo ni ponudio. Nisam imao menadžera, nisam vidio sponzora, nego sam sa svojom ženom Gabi Novak i sa sinom radio taj posao i više dođemo ovako za frendove iz prijateljsva nego iz neke potrebe.

GLAS: Javnosti je manje poznato da ste i akvarelista.

Arsen Dedić: Ma da to su ovako igrarije. Ja sam došao u Zagreb 1957.godine, a pazite koliko sam star u Zagreb sam dolazio od 1946. jer sam tamo imao ujaka Matu. Ali od 1957. godine živim stalno u Zagrebu, završio sam pravo, studirao Akademiju. Htio sam na akademiju. Živio sam u jednoj maloj sobi sa dva metalna vojnička kreveta. Kolega je isto studirao Akademiju. Nisam bio u materijalnoj mogućnosti da studiram slikarstvo što mi je bila najveća ambicija. Onda su mi roditelji javili iz Šibenika daj studiraj nešto ozbiljno onda sam uzeo pravo. Studirao sam pravo, ali to nisam izdržao mada sam došao do kraja. Onda sam upisao Muzičku akademiju i nju diplomirao u februaru 1964.godine i tako.

GLAS: Rekli ste da sada Gabi volite 30 posto više nego 1973., kada ste imali „najveći broj noćenja“ nakon čega se rodio sin Matija?

Arsen Dedić: Jeste, kako ne, uvijek mi se sviđala. Volim Gabi, Gabi je temelj naše obitelji. Ona drži sve na nogama. Drži Matiju koji je isto tako posebnik, ali svira prekrasno, izvanredan je, bolji od mene. Ona drži pitanje mog zdravlja i mog ponašanja, drži Lu. Popodne trči u 3 i 15 po nju u školu, pa onda kući pa onda ide s njom gledati Ledi Gaga, pa čekaj malo. Gabi je temelj, prelijepa je, dobra. Ona ima ponuda koliko god hoćeš, ali sve joj daj samo ne daj joj na scenu. Ja joj kažem idi dušo zaradićeš nešto, a ona neće, ona voli ići na pijacu, ne koristi taksi, ide po tramvajima, ide pješice, i brine se za sve nas.

GLAS: Šta smatrate „tajnim začinom“ dugog trajanja?

Arsen Dedić: Ljudi misle da sam ja javno dobro, ja sam vam javno zlo. Ja ne znam koji mene vrag uopće drži. Bilo bi prirodno da me više nema, jel tako? Naši najbolji su otišli, šalim se. Šta znam, učinio sam u životu sve što je bilo u mojoj vlasti protiv sebe, sve sam učinio, živio sam krajnje neuredno, ali i uredno. Živio sam časno. Nisam lagao, nisam prevario, nisam se politizirao. Živio sam u skladu sa svojim skromnim talentom i svojim obrazovanjem i tako dalje.

GLAS: Među posjetiocima Vašeg koncerta je veliki broj mladih i vjerovatno je tako na svim Vašim koncertima?

Arsen Dedić: Jeste. Ima mnogo mladih koji me slušaju i onih koji me ne fermaju. Mlade treba kočiti. Stare treba sokoliti. Ja imam jedan program koji kaže „vratimo osmjeh na lica naših starica“ jel tako? Tako treba ići. Prema tome treba malo uživati i primati to tako, ne praviti paniku oko svoje vlastite sudbine. Ja nikada nisam pravio paniku. Ja sam prošao sve mučno što čovjek može proći. Bio sam operiran na unutarnjim organima. Operirane ruke, presadio jetru u Padovi. Živio u drugoj zemlji liječeći se, pa nisam nikome pravio paniku, nikoga obavezao, nikoga povrijedio nisam, ako me ne takne, al ne diraj lava dok spava. Moja Lu je isto lavica, u horoskopu kao i ja. Ona samo kaže na didu se ne diže glas, a baka, ona opslužuje. Ljubica moja. Dosadni ste, moram ići kući, jer moram nju ujutro ljubiti, a ljubim je cjelodnevno.
Glas Srpske

Share.