Intervju sa Darkom Cvijetićem

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Glumcu prijedorskog pozorišta Darku Cvijetiću ovih dana uručena je nagrada
„Marko Pavković“ koja je nedavno ustanovljena i koja se dodjeljuje za glumačka ostvarenja i doprinos u radu ove pozorišne kuće. Da je prva nagrada koja je dodijeljena nekom glumcu stigla u prave ruke govori i podatak da je Darko Cvijetć na vrata ove ustanove zakucao još kao šesnaestogodišnjak i kako kaže u njoj namjerava da dočeka duboku starost.

Glas: Od kada ste vezani za pozorište?

Cvijetić: Za pozorište sam vezan još od djetinjstva, sjećam se kad sam kao dječačić došao u tu kuću gdje me je između ostalih i Marko Pavković, čiju sam nagradu dobio. On je tada bio jedan od vodećih glumaca, on me je primio gotovo očinski. Činjenica je, a tako me starije kolege i gledaju, kao djetetom tog pozorišta.

Glas: Prvi ste dobitnik nagrade „Marko Pavković“ koliko Vam ona znači budući da nosi ime Vašeg učitelja?

Cvijetić: Ja sam igrao sa gospodinom Markom Pavkoviće i dobra znam formatizam tog čovjeka. Izuzetno sam zadovoljan što sam ja prvi dobio tu nagradu, to je nagrada struke, nagrada iz kuće koja će se, da ne bi bila devalvirana, dodjeljivati svake tri godine. Učenik je dostigao učitelja i to mi je najveća počast, iako sam i ranije dobijao nagrade i priznanja za svoja glumačka i rediteljska ostvarenja.

Glas: Jedan ste od glumaca koje karakteriše fantastična mogućnost transformacije, tako da istovremeno možete da igrate i veoma mlade ljude, poremećene osobe i šta sve ne uspjevate. Da li smatrate da je to neki dar ili veliko umijeće jednog glumca da se sa ulogom potpuno saživi.

Cvijetić: Pokušaću to da objasnim ovako. Nagrada koju sam dobio je trilateralna, za tri sezone i to za četiri uloge. Radi se o nagradi za ulogu Nevena u „Urnebesnoj tragediji“ Dušana Kovačevića u režiji Radenka Bilbije, gdje se radi o dječaku koji u stvarnom tekstu ima 12 godina, mi smo ga prebacili da ima 20, a s obzirom da ja imam 42 godine to je bila žestoka transformacija. Zatim tu je uloga drogiranog kretena u „Lakom komadu“, zatim uloga Ivana u „Hadersfildu“ koja je bila vrlo naporna jer igram mentalno smoždenog mladića, pa do „Zločina i kazne“ u režiji Gradimira Gojera gdje igram Raskoljnjikova, opet mladića od dvadesetak godina. Jedino što mogu reći je da su to uloge koje zahtjevaju punu transformaciju i potpuno doživljavanje lika.

Glas: Koja Vam je uloga bila najteža?

Cvijetić: Možda bi je trebalo tražiti između uloge Ivana u „Hadersfildu“ Estragona u „Čekajući Godoa“ i Raskoljnjikova u „Zločinu i kazni“ teško da se može povući paralela, sve su izuzetno naporne i teške i u najvećim profesionalnim pozorištima, a da ne govorimo o našim, ipak, provincijalnim okvirima. Ako bih se morao opredjeljivati onda je to možda upravo Raskoljnjikov, jer se radi o lektirskom štivu i o ulozi koju svaki glumac u svojoj karijeri priželjkuje.

Glas: Pozorište Prijedor se upustilo u nekoliko ozbiljnih projekata, smatrate li da zaslužuje bolje mjesto na pozorišnoj sceni Republike Srpske.

Cvijetić: Svako pozorište prilagođava sebe vremenu i prostoru. Naše pozorište se pozicioniralo unazad 20 godina zahvaljujući Radenku Bilbiji i da ne zvuči tendeciozno, meni koji smo nakon odlaska jedne plejade glumaca starije generacije odlučili smo da napravimo određeni repertoarski zaokret, da se okrenemo jednom ozbiljnijem dramskom teatru i odnos grada prema pozorištu. Pokušavamo da uvijek odgovorimo na datost vremenu u kome se sve dešava. Primjer za to je predstava
“Mandragola“ iz 1997. godine koja upravo govori o zbivanjima iz tog vremena, tu je „Vlast“ , „Srpska drama“ iz 1995. godine.

Glas: Da li time da kažemo ozbiljnim, dramskim repertoarom u stvari školujete prijedorsku publiku?

Cvijetić: Pozorište Prijedor u posljednje vrijeme ima manjak publike i na tom problemu se spotiču mnoge ovakve kuće u današnje vrijeme. Ako samo napomenem da su ovih dana direktori Beogradske filharmonije i Narodnog pozorišta podnijeli ostavke, što je samo znak da se nešto krupno zbiva. Mislim da se vrši tranziciozno pozicioniranje kulture unutar društva. S druge strane, unutar srednjoškolskog obrazovanja nije obavezno čitanje lektire, nisu obavezni da posjećuju pozorišne predstave tako da se tu stvorio prostor gdje ulazi šund literatura, televizisjki šund, razne grand parade, tako da se stvara jedna krtična masa ljudi koja nema ni potrebu ni želju da ide u pozorište. Mi pokušavamo da odgojimo našu publiku, koje nema puno, ali je pokušavamo elitizirati time što joj pokazujemo ono što se može vidjeti u relevantnih evropskim pozorišnim kućama. Treba se boriti za svakog čovjeka.

Glas: Da li je budućnost ovog pozorišta u dramskom studiju koji je počeo sa radom i čiji su članovi već imali prilike da se pokažu publici?

Cvijetić: Osnovali smo dramski studio „Živko Desnica“ preko kojeg pokušavamo da sebi edukujemo publiku u narednom periodu, ali i da stvorimo neke nove generacije glumaca. Od te starije garde tu smo još Želimir Rivić i ja, Zlata Kogelnik je u penziji, mada povremeno gostuje u predstavama, tako da nam pored nekoliko novih imena kao što su Dean Batoz i Mirela Predojević, trebaju i nove snage.

Glas: Bavite se i poezijom, ima li tu čega novog?

Cvijetić: To je danas nepopularno i ne isplati se puno objavljivati, gotovo da nema smisla. Zato su tu neki novi mediji, internet gdje još uvijek mogu naći ljubitelje poezije sa kojima, kao i sa nekim svojim prijateljima mogu da razmjenim neko svoje poetsko izražavanje.

Glas: U budućnosti se vidite i dalje u pozorištu.

Cvijetić: Naravno, kao dijete pozorišta to ću vjerovatno ostati do kraja.

Izvor: Glas Srpske

Share.