Poezija lijek za dušu

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Pred mladom pjesnikinjom iz Prijedora, Slađanom Ćazić, svijetla je budućnost, potvrđuju mnogi kritičari koji su imali priliku da se upoznaju s djelima studentkinje završne godine Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci.
Ćazićeva se pisanjem poezije bavi desetak godina.
– Sve je počelo u osnovnoj školi s priredbama i školskim manifestacijama, dok je ozbiljniji pristup došao kasnije, u srednjoj školi sa izučavanjem antologije srpskih pjesnika. Tada smo u Prijedorskoj gimnaziji „Sveti Sava“ u saradnji s profesorima oformili klub mladih pjesnika, gdje smo po prvi put počeli javno istupati sa svojim djelima, što je naišlo na oduševljenje publike – kaže Ćazićeva.
Uvjerena je da se snovi uz mnogo volje i ljubavi mogu ostvariti iako je u našoj sredini kompletna situacija, kada su u pitanju mladi umjetnici, teška.
– Cilj mi je da jednog dana objavim svoje pjesme i tome sam svakim trenutkom sve bliže. Pišem već deset godina i imam mnogo pjesama iza sebe, i iskreno se nadam da će doći trenutak kada ću skupiti hrabrosti da radove javno predočim.
Ponekada imam utisak da u vremenu u kojem živimo nema mjesta niti razumijevanja za istinske umjetnike, koji su uglavnom neshvaćene duše, ali uz mnogo truda i rada, kvalitet i istina će sigurno isplivati – kaže dvadesetdvogodišnja Prijedorčanka.
Ističe kako jeste teško, ali uz podršku starijih priznatih kolega, koji se ne libe da prenesu svoje znanje, lakše se korača pjesničkim stazama.
– Veliku podršku imamo od prijedorske pjesnikinje Anele Vujinović, uz čiju pomoć svake godine tradicionalno u gradu na Sani održavamo književne susrete – večeri, na kojima se publici predstavljaju mladi pjesnici, kao i gosti iz Francuske, Bugarske. To nam je odlična prilika da promovišemo svoje radove i dobijemo kritike, koje su do sada uglavnom bile pozitivne – ističe Ćazićeva.
Stvaralačke aspiracije pronalazi u poeziji svih srpskih pjesnika romantičara, od Mike Antića i Matije Bećkovića do Branka Radičevića i Jovana Dučića.
– Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje. Umire od bolesti i rana, zbog dosade, gubitka svježine i sjaja. Isto je i s poezijom koja, ako znamo pristupiti na pravi način, postaje lijek za dušu – zaključuje Ćazićeva.
Fokus

Share.