Rajko Petrov Nogo: Nemam iluzije da nagrade spasavaju knjige

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Podobijao sam mnoge nagrade i klecam pod tim odličjima. Meni zamjeraju nagrade oni koji nisu dobili nijednu. Nemam nikakvih iluzija da nagrade mogu spasiti od pravednog zaborava, ali one imaju utoliko smisla što bace svjetlost na određenu knjigu barem za izvjesno vrijeme i može biti da je poneko prelista i čitucne.

Ispričao je ovo u intervjuu za „Glas Srpske“ ugledni srpski književnik Rajko Petrov Nogo, dobitnik nagrade Međunarodnih književnih susreta „Šušnjar“, koja mu je dodijeljena u srijedu uveče u Oštroj Luci.

* GLAS: Po čemu Vam je ova nagrada posebna u odnosu na druge?

NOGO: Nagrade umijem da nosim, ali je ova po nečemu ipak drugačija. Prije svega, posebna je zato što se daje na mjestu velikog i strašnog zločina, količinski nesavladivog. Poezija, kao i naše pamćenje koje je u poeziji najdublje, mora čuvati uspomenu na sjenu i žrtve koje nisu ni groba dobile.

* GLAS: Knjiga za koju ste nagrađeni nosi naziv „Čovjek se vraća kući“. Kakva je simbolika tog naslova?

NOGO: Kad se kaže: „Čovjek se vraća kući“ ne misli se samo svojoj sopstvenoj kući, nego u domovinu riječi. Dakle, kuća je tvoja država, tvoja domovina, tvoja otadžbina, ono gdje se sporazumijevaš na maternjem jeziku, ono gdje svaku riječ pa i ćutnju osjećaš kao maternju melodiju. Osim toga, rečenica „Čovjek se vraća kući“ je vječna tema književnosti. Gdje god dotaknete bili su ratovi i biće ih i ljudi će se vraćati kući. Nema, kako kaže Miloš Crnjanski, tužnijeg, a ja dodajem, ni veselijeg događaja nego povratak iz rata kući. Tužnije zbog toga šta su sve ratnici doživjeli, a radosnijeg da je taj koji govori živ pretekao. I kad govorite stih Crnjanskog iz „Stražilova“, „lutam još, vitak, sa srebrnim lukom“, radost je između zapeta u tome „još“.

* GLAS: Knjige se pišu, štampaju, nagrađuju, a mladi sve manje čitaju. Ko je za to kriv?

NOGO: Ne bih optužio mlade, jer njima je priređen jedan horizont koji je sumoran, pa zatim ratovi i ovo poslije ratova. Međutim, mogao bih da zamjerim svima onima koji su radili na takozvanom duhovnom identitetu, odnosno školama i svemu onome što je u vaspitnom procesu prevashodno. To je porodica u kojoj se te navike, prije svega, stvaraju i škola koja te navike treba da razigra i usmjeri. Imamo i velikog neprijatelja čitanja u audio-vizuelnim medijima. Veoma rizikujem da budem anahron pa da kažem kako je ova mlada generacija nepismena. Ona je nepismena možda u Gutembergovom smislu, u našem klasičnim smislu, a možda u ovom drugom i nije. U svakom slučaju, na rastakanju nacionalnih, duhovnih i državnih vrijednosti sistematski se radi i u Srbiji i u Srpskoj, mada u Srpskoj manje.

* GLAS: Kako da spasimo ćirilicu u svjetlu takvih odnosa?

NOGO: Jednom je Matija Bećković na nekoj proslavi kazao da mu je jedan stranac rekao da mi nemamo razloga da obilježimo svoje granice i da stavljamo Kineski zid, da je za to dovoljna naša ćirilica. Da, bila bi dovoljna kada bi ona bila praktikovana. Država mora svojim zakonima, praksom i operacionalizacijom te prakse da brani ono što je sama suma našeg identiteta.

* GLAS: Da li postoji kriza u srpskoj kulturi?

NOGO: Mi smo stigli da budemo duboko u kulturi podijeljeni. Milo Lampar je ovih dana objavio vrlo zapaženu knjigu „Duh samoporicanja“. Na djelu je dakle duh samoporicanja. Srbi se bave autošovinizmom i pokušavaju da potru svoju kulturu i da budu neko drugi. Onaj sam koji nisam. Taj autor je izjavio i da Srbija nema srpsku kulturnu politiku. Nekoliko knjiga je izašlo koje su alarmirale ovu stvar i mislim da je posljednji trenutak da se dozovemo i da sistematski počnemo raditi i samjeravati stvari sa srpskog stanovišta.

Izvor: Glas Srpske

Share.