Prijedorčanka Slađana Topić, rukometašica koja s uspjehom igra u Francuskoj-Ispunjeni snovi pivota

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Rukometašica SlađanaTopić iskoristila je dio ljetnjeg odmora da ga provede u gradu na Sani, odakle je krenula u svijet. Naime, ova dvadesetdevetogodišnja Prijedorčanka posljednjih šest godina, izuzimajući jesen 2007. godine, kada se nalazila u niškoj Naisi, s uspjehom igra u državama sa rukometnim renomeom.

Prvo je bila u Španiji, a sada je u Feancuskoj, gdje godinu i po dana brani boje kluba Sel Sur Bel iz istoimenog mjesta između Nanta i Bordoa.

-Riječ je o drugoligašu kojem je, kada sam došla pod vođstvom tadašnjeg trenera Milenka Kojića, Srbina iz Sarajeva, cilj bio opstanak i uspio ga sačuvati. Prošle sezone sačuvali smo status, a vodio nas je Vansan Filipart, koji se nalazi u stručnom štabu mlade reprezentacije Francuske.

S obzirom da je u prvoj ekipi samo jedna domaća igračica, uz mene sa ovih prostora je Vesna Tolić, bivši lijevi bek Ljubuškog, ali sa hrvatskim državljnastvom.

Projekat je da se za naredne tri godine, uz dobar rad sa soptvenim kadrom, jer imaju i drugi tim i niz mlađih selekcija, uđe u prvoligašku konkurenciju.

Godišnji budžet kluba iznosi 500.000 evra, a klub iako drugoligaš, funkcioniše na profesionalnim osnovama i ima dosta manjih sponzora.

Nekada sam sanjala, da mi je da odem u inostranstvo, bar na godinu dana, a dočekala sam da mi rukomet bude posao, treninzi dva puta dnevno po dva sata, izuzimajući jedan dan odmora u sedmici, ide mi staž i zadovoljna sam-priča Topićeva.

Mnogo je truda ostalo iza moćne plavokose djevojke, lijepo građene (visoka 177 centimetara, teška 77 kilograma), koja igra na poziciji „pivota“.

Rukometom je počela da se bavi u ŽRK Mira tek kada joj je bilo 14 godina, jer joj je sportska ljubav bila i atletika.

Uporedo je bacala kuglu, a i kasnije, kada je krenula na studije žurnalistike u Banjaluku, u AK Borac, hitala je i kladivo i disk, imala zapažene rezultate na prvenstvima Republike Srpske i BiH.

Karijeru sam nastavila u banjalučkoj Mladosti, vratila se u Miru, pa potom nosila dres Borca, sa kojim imam trofej za osvojeni Kup BiH.

Igrala sam u cazinskoj Krajini, ponovo u glavnom gradu Srpske, ali ovoga puta za Vrbas, pa u Iskri iz Bugojna, tadašnjem članu Premijer lige BiH-nastavlja igračica, koja je bila „djevojka za sve“ u rukometnoj smislu, jer je njen potencijal, iznad svega sjajne fizičke predispozicije i borbenost „do posljednjeg daha“ koja je krasi, korišten i na drugim pozicijama.

Veoma uspješno snalazila se i u bekovskoj liniji, pošto bi se prije i dalo naslutiti da je bek-razbijač, nego da je na mjestu „kružnog napadača“.

Igrom sudbine u trenutku kada je u ljeto 2006.godine sa tadašnjim trenerom Prijedorčanki Radoslavom Kunovcem razgovarala o mogućem povraku, stigao je telefonski poziv kojim je obaviještena da joj je mejlom stigao ugovor o angažmanu u redovima prvoligaša Španije Marina Parle, u Santanderu.

-U ovaj klub vratila sam se i po povratku iz Niša. Otišla sam posredstvom menadžera iz Holandije, ali potrebno je, kao i u svemu u životu, i malo sreće.

Odigrala sam dobro u Iskri jednu od posljednjih utakmica, postigla 13 golova. Zatim sam prešla u tim španskog drugoligaša Handbol An Posta, koji nije uspio kroz kvalifikacije da se plasira u elitni rang, da bi u toj zemlji ostala još dvije godine igrajući na Kanarskim ostrvima za Rokasu.

Upoređujući ženski rukomet u dvema državama u kojima je igrala, iako je imala ponuda iz Poljske, samo je problem u to vrijeme bio viza, a i nedavno iz Norveške.

Slađana ističe da je kvalitet na strani francuskog, jer je po njenom mišljenju njihovo drugoligaško takmičenje jače od španskog prvoligaškog.

U organizacionom pogledu, uslovima za rad i plaćanju svi su poprilično odmakli u odnosu na klubove iz Republike Srpske i BiH, i to one najbolje, pa svoju budućnost i ne vidi u eventualnom povratku.

Završila sam u Španiji kurseve, za komunikacije i računovodstveni, ali, kako sam u toj zemlji imala obavezu da, uz igranje, radim sa pionirkama, sve više me privlači i trenerski poziv.

Dok budem mogla, biću na terenu, ali svjesna sam da se tamo u trenerskom poslu mora mnogo dokazivati. Ipak, sazrela sam, u okolnosti kada nema razmišljanja hoće li biti stipendije ili plate, već postigla ono što sam željela.

Odužila sam se svima na najbolji način, zato i ostajem, a sa novim iskustvima i prijetaljstvima znam šta hoću u životu.

Ne baš previše cijenjena ovdje, što nije samo moj slučaj, htijela sam pomalo i iz inata da dokažem prvo samoj sebi da vrijedim, zato se ne bojim ni novih izazova-zaključila je Slađana Topić.
Tekst – GradPrijedor.com, Nenad Đerić
Foto – Slađana Topić

Share.