Da nesreća nikad ne dolazi sama najbolji je primjer porodice Žarka Majkića. Neimaština, bolest… Majkići su porijeklom iz Kruhara, kod Sanskog Mosta. Ne svojom voljom 1994. morao je da napusti rodno ognjište i smjesti se u izbjegličkom naselju Rosulje u Donjim Garevcima kod Prijedora. To nije bila jedina nevolja koja ih je snašla. Godinu dana ranije, 1993. na gradačačkom ratištu dobio je tuberkulozu i bio nekoliko puta u bolnici. Ta ga bolest prati i sada.
– Teško mi je što sam bolestan pa ne mogu da izdržavam svoju porodicu. Kada mi je bilo bolje radio sam za nadnicu po imanjima, na pilanama, ali sada kada je bolest uzela maha nemam snage ni za život, a kamoli za rad – priča Žarko.
Njegov četrnaestogodišnji sin Slaviša je dijete sa posebnim potrebama pa pohađa Specijalnu školu u Prijedoru.
– Slaviša je već stasit momčić, ali šta to vrijedi kad ne zna ništa, kao malo dijete. Majka ga vodi i dovodi iz škole, jer se sam nikako ne snalazi – kaže Žarko očiju punih suza.
Dodaje da je supruga Spomenka gotovo čitav život posvetila njemu, da ga ujutro vodi u školu, a pošto nemaju sredstava za plaćanje autobuskih karata ona gotovo čitavo prijepodne provede u hodniku škole, čekajući Slavišu da završi sa nastavom.
– Zato nemamo ni bašte, ni bilo kakvih primanja da preživimo – kaže Žarko.
Žarko priča da mu se kćerka udala, a stariji sin radi na građevinama u Crnoj Gori i od toga preživljavaju.
– Nemam para ni za lijekove, a o gradnji kuće nema ni govora – dodaje Žarko.
Majkići žive od pomoći humanitarnih organizacija i humanih ljudi, ali za siromaštvo i tešku bolest nema lijeka. Žarko kaže da bi možda sve bolje krenulo kada bi uspio da kuću podigne do prve ploče i useli se u nju, jer u kućerku u kome sad živi, zimi se ne zna sa koje strane više duva.
Izvor: Glas Srpske