Dok pravo na pomoć starijima u Republici Srpskoj postoji na papiru, ali rijetko na kućnom pragu, Prijedor se suočava s istim pitanjem kao i ostatak Evrope: kako pomoći starijima da ostanu u svom domu, sa dostojanstvom, osmijehom i nekim ko će ih saslušati.
U Prijedoru, kao i širom Republike Srpske, starost ne dolazi naglo – ona se polako ušunja, sjedne za sto i ostane. A s njom dolaze i izazovi koje stariji ljudi rijetko izgovaraju naglas. Ne zato što ih nema, već zato što su navikli da „ne smetaju“. Mnogi stariji i nemoćni građani danas žive sami, oslanjajući se na povremenu pomoć rodbine, komšija ili rijetke institucionalne usluge. I dok sistem često vidi broj, stariji ljudi su mnogo više od statistike – oni su hodajuće arhive života, ljudi koji pamte kako se nekad živjelo sporije, razgovaralo duže i pomagalo bez formulara.
Iako pravo na pomoć i njegu u kući postoji u zakonima Republike Srpske, u praksi je dostupno samo u pojedinim opštinama, što znači da podrška često zavisi od adrese, a ne od stvarne potrebe.
„Iako pravo na pomoć i njegu u kući jasno uređuje Zakon o socijalnoj zaštiti Republike Srpske, u praksi je dostupno samo u nekim opštinama i ostaje nedovoljno implementirano.“
(PRAGG)
Posebno je zanimljiva jedna tiha ironija: Prijedor i Republika Srpska imaju ljude, znanje i iskustvo. Veliki broj naših građana radi u dijaspori kao njegovatelji, gerontodomaćini i asistenti starijima – cijenjeni, dobro plaćeni i traženi. Tamo brinu o tuđim bakama i djedovima, dok se kod kuće često pitamo ko će obići naše. Struka, dakle, postoji – ali još nije sistemski pozvana da se vrati kući.
Zbog toga organizacije civilnog društva već godinama predlažu uvođenje sistema gerontocarera – registrovanih, obučenih osoba koje bi redovno obilazile starije u njihovim domovima. Ne samo da pomognu oko obroka, higijene ili lijekova, već da donesu ono što se ne može propisati pravilnikom: razgovor, pažnju i osjećaj da neko ima vremena da sasluša priču koja počne rečenicom „da ti ja nešto ispričam…“.
„Jedan od ključnih prijedloga kampanje je uvođenje sistema gerontocarera — ljudi registrovani kod službi za zapošljavanje koji bi pružali kvalitetnu podršku starijim osobama u njihovim domovima.“
(PRAGG)
U Federaciji BiH ovakav model već funkcioniše kroz projekat gerontodomaćica. Njegovatelji pomažu u svakodnevnim obavezama, ali i u onome što stariji najviše cijene – društvu. Jer stariji ljudi, kada dobiju sagovornika, rijetko štede riječi. Tada se pričaju priče o vremenima kada se kafa pila polako, red čekao strpljivo, a savjeti nisu dolazili sa interneta, već iz iskustva.
„Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, u saradnji sa Federalnim zavodom za zapošljavanje i Crvenim krstom, zapošljava gerontodomaćice koje pružaju pomoć u 18 opština i gradova.“
(RTV Herceg-Bosne)
U svijetu se ide i korak dalje. Postoje mobilni timovi koji dolaze u domove starijih, pomažu, razgovaraju, organizuju šetnje i svakodnevne rutine koje život čine smislenijim. Istraživanja pokazuju da redovna socijalna interakcija značajno poboljšava mentalno zdravlje i smanjuje osjećaj usamljenosti. Drugim riječima – nekad je dobra priča jednako važna kao i terapija.
Za Prijedor bi ovakav pristup značio više od socijalne mjere. Značio bi pametno ulaganje: dio sredstava mogao bi se preusmjeriti sa skupih institucionalnih rješenja na kućnu podršku, otvorila bi se nova radna mjesta, a stariji bi ostali tamo gdje se osjećaju najsigurnije – u svom domu, među uspomenama, starim fotografijama i biljkama na prozoru koje znaju njihovo ime.
U praznično vrijeme, kada svi govorimo o toplini doma, vrijedi se podsjetiti da dom nije samo zid i krov. Dom je i pitanje: „Kako ste danas?“ Stariji ljudi nisu teret društva – oni su njegovo pamćenje, humor i savjet koji dolazi bez reklame. A društvo koje zna brinuti o svojoj starosti pokazuje da zna misliti i na svoju budućnost.
Autor: Radmila Tadić