Na prvi pogled Prijedorčanke -agronom Đuka Lajić i lekar Jelena Rudnički sasvim su obične, zaposlene žene i majke. Međutim, kada završe sve svoje poslovne i porodične obaveze, one uveče oblače trenerke, obuvaju patike i odlaze pravac na aletsku stazu prijedorskog gradskog stadiona gde, bez po muke, dnevno istrče i do dvadesetak kilometara.
To možda i ne bi bilo ništa neobično, da njihov rekreativni hobi nije prerastao u nešto mnogo, mnogo više. Kada su pomerile granice svoje izdržljivosti imale su samo jedan san – istrčati maraton. Ništa nisu prepustile slučaju, već su se prijavile za učešće na maratonu na Plitvičkim jezerima.
Želja i snaga su se udružile i one su zablistale na zahtevnoj, polumaratonskoj plitvičkoj stazi, dugoj 16 kilometara.
-“Iz Prijedora je put Plitvičkih jezera krenulo nas osam maratonaca. Ja sam išla sa još tri svoje drugarice, jer mi zajedno trčimo svaki dan na stadionu. Kada smo videle koliko je staza teška, cilj nam je bio samo da je istrčimo. Duga je 16 kilometara, ali pola ima uzbrdice, što mi nismo pripremale. Međutim, svi smo fantastično istrčali i zadovoljni smo rezultatima. Ostvarili smo jedan svoj san. Za sebe mogu reći da sam u svojoj kategoriji bila treća na maratonu i to me je oduševilo“, priča maratonka, Đuka Lajić, s ponosom pokazujući osvojenu medalju.
I tako su prijedorske atletičarke dokazale i sebi i drugima, da su mnogo više od rekreativaca, koje povezuje ljubav prema trčanju. Uspeh je utoliko veći, jer među prijedorskim maratonkama, ima žena sa dvoje ili troje dece.
-“Osnovni motiv za trčanje je ljubav, a prijavile smo se , pre svega, da dokažemo sebi da možemo istrčati maraton. Ponosne smo na naš uspeh, jer je staza bila teška, a konkurencija veoma jaka. Ovo je samo početak, jer želimo da učestvujemo i na drugm maratonima“, priča prijedorska maratonka, Jelena Rudnički.
Maratonke su sebi zadale još jedan cilj – oktobarski maraton u Veneciji. Sve troškove učešća na Plitvičkom maratonu, platile su same, ali se nadaju da će za učešće na ovom narednom, nadležni imati više sluha.
Kada ih pitate šta ih čini srećnim, skromno kažu – jedan sat vremena dnevno na gradskom stadionu. Nisu usrećile samo sebe, već i druge, jer su donele uspeh i svom gradu i domaćoj atletici!
Večernje novosti-G.V.