U stolarskoj radionici osamdesetjednogodišnjeg Ive Kobaua u prijedorskom naselju Tukovi odavno se ne čuje zvuk cirkulara, hoblarice i udaraca čekićem, a tek s vremena na vrijeme radionica oživi kada ovaj starina poželi nešto da uradi za svoje potrebe.
Ivo je, priča, posljednji član svoje porodice koja se decenijama bavila stolarskim zanatom, a u Prijedor je doselila iz Istre.
– Ja sam bio peta generacija porodice Kobau koja se tradicionalno bavila stolarskim zanatom. Da bi se tradicija očuvala trebalo bi da me naslijedi moj sin, ali on danas živi u inostranstvu i bavi se muzikom. Možda bih ja i insistirao na tome da se ne prekine naša tradicija da su neka duga vremena u kojima se stolarski zanat cijenio i od kojeg se moglo dobro živjeti – priča nam Ivo pokazujući stare hoblice, dlijeta i druge alatke kojima se služio njegov djed i otac.
Priča nam da je pedesetih godina u Prijedoru završio Gimnaziju, a istovremeno i kod oca sticao zanatske vještine. Roditelji su ga željeli školovati pa se poslije završene Gimnazije upisao na pravo u Sarajevu. Studije je morao napustiti jer se otac razbolio, a nešto kasnije i umro. Morao je, kako veli, preuzeti radionicu i nastaviti sa stolarskim zanatom.
– Nas stolara u Prijedoru nije bilo mnogo. Posla smo imali na pretek. Mene je kasnije angažovala slovenačka fabrika namještaja “Lesnina” da distribuiram i ugrađujem njihovu stolariju. Posla je bilo, ali i snage i volje za rad. Danas imam možda samo malo volje, ali snage za nekakav rad u kontinuitetu nemam. Zato su danas od svega toga žive samo još uspomene – priča nam Ivo koji je, kako tvrdi, bio i veliki zaljubljenik u sport odnosno tenis.
U svojoj stolarskoj radionici Ivo je izradio prvi prijedorski reket po uzoru reketa kupljenog u Austriji.
– Sjećam se dobro da sam prvi reket pravio od šperploče. Lijepio sam nekoliko slojeva šperploče, a potom izrezivao i obrađivao rukohvat. U to vrijeme nije bilo najlona da bi se napravila mrežica na reketu. Zamjena za to bila su goveđa crijeva, koja smo sjekli na tanke niti i navlačili ih na reket. Takav reket, zapravo mreža, mogla je da služi tek nekoliko dana, a onda opet idi kod mesara pa traži nova crijeva – priča Kobau. Prisjeća se i prvog improvizovanog teniskog igrališta kod današnjeg Doma penzionera, zatim kod Gimnazije, a tek onda na lokaciji gdje se i danas nalazi tenisko igralište Teniskog kluba “Dr Mladen Stojanović”.
Tenis
Ivo i danas ponekada uzme reket pa zaigra tek toliko da ga želja mine, jer, kaže, kondicije nema. Dobar je, tvrdi, u stonom tenisu koji ne traži veliku kondiciju i danas ga vrlo često zaigra.
Glas Srpske
