Stigmu i diskriminaciju lica koja žive sa HIV-om najčešće prave zdravstveni radnici i mediji, što su pokazala brojna istraživanja, izjavio je voditelj Centra za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje Prijedor infektolog Boris Ćurguz.
„Za nepotrebno obilježavanje ljudi koji žive sa HIV-om najčešće su dogovorni sami zdravstveni radnici ili novinari pogotovo u našim sredinama gdje još uvijek vladaju brojne predrasude“, rekao je Ćurguz Srni u povodu 1. decembra, Svjetskog dana borbe protiv side.
Prema njegovim riječima, smisao centara za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje širom BiH nije rad sa ljudima HIV pozitivnim ili oboljelima od side, nego pronalaženje HIV pozitivnih lica u zdravoj populaciji.
„Ovdje dolaze zdravi ljudi, nazivamo ih korisnicima ili klijentima, a nikako pacijentima ili bolesnicima. Ja sam ovdje savjetnik, a ne ljekar, i niko od članova tima kojeg čine još i medicinska sestra, te najbliži spoljni saradnici psiholog i psihijatri, ovdje ne nosi bijeli mantil“, istakao je Ćurguz.
On je naglasio da mirovanje HIV-a u prosjeku traje deset godina, što znači da čovjek, koji je na prvi pogled potpuno zdrav, sve to vrijeme ustvari je prenosnik, podsjećajući da je HIV prepoznat 1981. godine i da i dan danas normalnim životom živi čovjek kojem je 1983. utvrđen status HIV pozitivnog.
„Ima i ljudi koji mogu biti doživotno HIV pozitivni, a nikada ne mogu oboljeti od side. Oni nemaju određene receptore na ćeliji i virus HIV je prisutan, ali ne može izazvati manifestnu bolest. Ti ljudi ostaće doživotno inficirani“, pojasnio je Ćurguz.
On je precizirao da granicu između HIV pozitivne osobe i osobe oboljele od side čine biološki kriterijumi odnosno razna oboljenja koja se ne javljaju u zdravoj populaciji, kao i broj jedne vrste bijelih krvnih zrnaca oznake „CD4+“.
„Kod zdravih osoba broj tih leukocita kreće se od 800 do 1.000, kod HIV pozitivnih padne ispod 500, a kod oboljelih između 250 i 300. Tada se uključuje terapija i onda se koristi doživotno“, naveo je Ćurguz.
Testiranje HIV statusa vrši se ili uzimanjem uzorka krvi ili najsavremenijim „oral kvik“ testovima koji ne zahtjevaju vađenje krvi nego samo uzimanje brisa usne šuljine.
Za savjetovanje i testiranje nisu potrebni zdravstvena knjižica, lična karta ili neki drugi identifikacioni dokumet, kao ni ljekarska uputnica. Po želji klijenta, daje se šifra i pod tom šifrom se radi test.
Osim u Prijedoru, centre za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje, ima još 17 gradova u BiH. Njihov rad finansiraju Globalni fond i UNDP.
SRNA