Ni deset godina nakon donošenja Zakona o održavanju stambenih zgrada u Republici Srpskoj zajednice etažnih vlasnika (ZEV) nisu zaživjele u očekivanoj mjeri. Negdje su osnovane i rade, negdje su samo osnovane, a ne rade. Negdje nisu registrovane kao pravna lica, pa praktično rade na crno, a negdje niti su osnovane niti rade.
Manje je poznato da zajednice etažnih vlasnika ne funkcionišu na bazi dobrovoljnosti nego su zakonska obaveza. Većina vlasnika stanova, takođe, ne zna da ih novi zakon u ovoj oblasti, donesen krajem 2011. godine, štiti i u slučajevima gdje stanari ne mogu da se dogovore sami. U takvim situacijama, na zahtjev bilo kojeg stanara, privremenog upravnika zajednice etažnih vlasnika imenuje ili lokalna vlast ili sud.
Prijedor je jedna od rijetkih lokalnih zajednica koja se može pohvaliti velikim brojem osnovanih zajednica etažnih vlasnika u odnosu na broj stambenih zgrada.
Šef Odsjeka za stambene i imovinsko-pravne poslove grada Prijedora Nada Gruban rekla je da Prijedor ima 234 registrovane ZEV ili oko 78 odsto, uzme li se u obzir da ukupan stambeni fond čini 198 zgrada odnosno 298 ulaza, te da nije bilo imenovanja privremenih zastupnika.
„Najveći problemi u funkcionisanju ovih zajednica su neplaćanje održavanja koje je zakonska obaveza i iznosi minimalno 0,20 KM po kvadratnom metru stambenog prostora, te minimalno 0,40 KM po kvadratnom metru poslovnog prostora. To je iznos ispod kojeg se ne može, a veći iznos može se ustanoviti odlukom većine stanara“, navela je Gruban.
Čest problem je i nesastajanje etažnih vlasnika radi donošenja odluka odnosno ignorisanje upravljanja zajednicom.
„To je nedopustivo i takvom ponašanju nema opravdanja, jer kako su stanari vlasnici stanova, tako su vlasnici i zajedničkih dijelova zgrade“, naglasila je Gruban.
Predsjednica Udruženje za zaštitu potrošača „DON“ Prijedor Murisa Marić ocjenjuje da je nedomaćinski odnos ljudi prema zgradama u kojima posjeduju stanove boljka društva u tranziciji gdje je stambeni fond privatizovan, ali u glavama novih vlasnika stanova i dalje su SIZ-ovi koji su, nekada, bili nadležni za održavanje zgrada.
„Otkupili su ih po jeftinim cijenama, postali su sada vlasnici svega toga, a ponašaju se prema svemu ostalom zaista kao da nije njihovo. Jako teško dolazi do svijesti ljudi da to nije uređeno nekom tamo trećem nego njemu, upravo onome koji živi tu i da on ima danas neku obavezu na kraju krajeva koju mora ispoštovati da bi u toj zgradi svim stanarima bilo dobro, a ne pojedinim“, smatra Marić.
U najvećoj prijedorskoj zgradi, takozvanom „crvenom neboderu“, iako je za održavanje zajedničkih prostorija utvrđena najminimalnija cijena – 0,20 KM po kvadratnom metru stambenog prostora, svega 40 odsto stanara redovno izmiruje tu obavezu.
Neplatiše ili neredovne platiše iz „crvenog nebodera“ duguju za održavanje oko 30.000 KM, a vlasnici 15 od ukupno 104 stana su utuženi pred sudom.
Stanari jedne druge zgrade u Prijedoru uživaju sva prava koja zakon daje, pa i više od toga.
Prema riječima Miroslava Turnšeka, jednog od stanara te zgrade u Ulici kralja Aleksandra, u ovoj zajednici etažnih vlasnika sve funkcioniše, svi kvarovi se na vrijeme otklanjaju, rekonstruisan je krov, uređene podrumske prostorije.
„Kamo sreće da mnogi drugi u gradu Prijedoru imaju ovakve zajednice. Sigurno bi zgrade bile daleko uređenije, ljepše u odnosu na trenutno stanje. Moram ipak reći, puno ljudi je došlo sa strane, puno ljudi mnoge stvari ne poznaje, ne zna kulturu stanovanja“, smatra Turnšek.
U ovoj zgradi cijena održavanja po metru kvadratnom je 0,325 KM, a za kapitalne investicije prikuplja se dodatni novac kada to odluči većina stanara. Tako je za proteklih osam godina, koliko zajednica postoji, uloženo blizu 40.000 KM. Svaki stan je osiguran, ugrađeni su interfoni, aluminijska bravarija, poštanska sandučad, korpe za otpatke, pumpe za vodu, stalci za reklamne materijale, oglasni prostor, video nadzor i protivpožarna zaštita, obnovljen je krov, uređeno dvorište sa cvijetnjakom, a svaki stanar ima vlastiti parking prostor.
Predsjednik ove zajednice etažnih vlasnika Vaskrsija Savić kaže da je bilo veoma naporno i teško „dovesti ljude u red“, ističući da stanari kojima su uskraćena prava iz zakona o održavanju stambenih zgrada mogu da se žale najprije komunalnoj policiji.
„Svi plaćaju redovno i sve je u redu bilo, čak šta više, nažalost, to je primjer da drugi čuju, jedna od tih naših stanarki odnosno vlasnica stana nije htjela da plati svoje obaveze za vrata, ja sam je tužio i spor sam dobio. Umjesto 170, platila je 300 KM i još me je molila da povučem tu tužbu“, navodi Savić ističući da je to sigurno jedna od rijetkih zgrada sa stopostotnom naplativošću održavanja.
Na suprotnoj strani grada, jedna zgrada u naselju Pećani bila je i ekstremno suprotan primjer. Ulazna vrata ne samo da se ne zaključavaju, nego su i izvaljena, a ni podrumskih vrata nema. Poštanski sandučići ruinirani, zvona interfona pokidana, stubište je u mraku godinama, zidovi u raspadanju. Praksa vlasnice jednog od stanova da svima u ulazu isključi vodu svako malo kada njoj pod balkonom izlije kanalizacija, natjerala je nedavno stanare ove zgrade da se organizuju u ZEV i da počnu rješavati svoje probleme.
Prema podacima prijedorskog Odsjeka za stambene i imovinsko-pravne poslove, u gradu na Sani nema firmi registrovanih za djelatnost održavanje zajednica etažnih vlasnika. Iz ovog odsjeka upozoravaju da bi osnivanje nove institucije na nivou Republike Srpske, koja bi bila nadležna za rad ZEV-a, značilo dodatni trošak za vlasnike stanova jer bi se cijena održavanja morala povećati kako bi se mogao finasnirati rad te institucije koja bi orala imati najmanje pet do šest zaposlenih.
Tekst – SRNA
Foto – GradPrijedor.com