Sedamdesettrogodišnji Milan Šabić iz Petrovog Gaja je na svestranost svoje umjetničke duše davno skrenuo pažnju, jer je izlagao svoje skulpture, ručne radove i slike koje su ga svrstale u jednog od četiri najveća samouka slikara naivca sa područja Potkozarja. Ima više od 10.000 neobjavljenih aforizama i 500 neobjavljenih pjesama, a od kada je izdao prvu knjigu, napisao je 205 pjesama.
Manje je poznato da Šabić piše pjesme, priče i aforizme, a još manje je poznato da to radi već punih 40 godina, jer, kako kaže, do sada nije bilo uslova da njegovo pisano stvaralaštvo ugleda svjetlo dana.
– Slikao sam, radio skulpture i pisao i dosta mi je toga i propalo, jer nisam mogao da izdam, tako da sam tek nedavno uz pomoć desetak ljudi, sponzora izdao prvu knjigu „Čovjek iz potaje“, a ubrzo i drugu knjigu „Moj svijet“. Nemam uslova, a mogao bih da izdam još najmanje 20 knjiga – rekao je Šabić.
U prvu knjigu Šabić je smjestio najviše poezije za djecu, ali se u njoj može naći i 160 aforizama i 120 zagonetki, te humora. Druga knjiga sadrži pet ciklusa.
– Pišem najviše o stvarnosti, djeci, selu i istinitom životu. Pišem samo noću, jer tada imam inspiraciju. Pišem dosta o prirodi i želim da ono što vidim i osjetim iskažem riječima da to i drugi ljudi primijete. Dosta pišem o prirodi i najviše me boli što se priroda uništava i pišem o prirodi da se ona bolje čuva – kaže Šabić.
On dodaje i da najviše opisuje čovjeka iz pitomog Potkozarja i ljute Krajine koji nikad ništa nije dobio lako, ali da mu je to probudilo vjeru u život bez gorčine i razočarenja.
– Težak život na selu učinio je da breme godina teže nosimo nego drugi ljudi, ali to ni mene ni mnoge vršnjake nije pokolebalo već samo osnažilo – rekao je Šabić.
Milan Šabić ima sina i kćerku i petoro unučadi, ali ljubav za pisanje još nije izražena kod njegovih potomaka.
– Sin je ponešto rezbario, radio ikone, ali unuci još nisu iskazali takve želje, tek su završili školu, pa vidjećemo – rekao je Šabić.
Izvor: Glas Srpske