Dajana Zgodić (20), mještanka male rudarske varoši Ljubije i studentica Visoke medicinske škole iz Prijedora, pošteno je zasukala rukave kako bi zaradila bar dio novca za školovanje, kupila neku od knjiga, platila prevoz i osigurala sebi kakav-takav džeparac.
Krhka djevojka ne bira poslove, cijepa drva, kosi, kreči voćke i kuće i pomaže starijim komšijama. Rijetko odbija poslovne ponude, jer svaka marka, mada nema fiksnu satnicu nego pravilo “ko koliko može dati”, uvijek dobro dođe. A nerijetko pomaže i bez bilo kakve nadoknade.
– Nekome treba nacijepati ili donijeti drva, neko bi da odem do trgovine da mu nešto kupim, nekome treba pokositi… malo pospremiti kuću. To su, uglavnom, stariji ljudi kojima treba pomoć. Obično me nagrade, mada nikad izravno ne tražim novac, već koliko ko može dati, jer nisu svi u mogućnosti i da plate, jer se ovdje živi veoma teško. Nekad dobijem i nešto od garderobe, nešto što mi treba. A i da nije toga, osjećaj da nekome pomažeš, pogotovo starijim ljudima, baš je dobar – kaže ova skromna djevojka.
Poslovi koji ne bi bili lagani ni nekom njenom vršnjaku, ipak joj nisu strani, jer ih radi i u svojoj kući. Roditelji, majka Mira i otac Dragan, glava kuće, koji s neredovnom platom na „Željeznici“ pokriva tek ono najosnovnije, naučili su je da ne treba sjediti skrštenih ruku i čekati da ti nešto padne s neba.
– Ništa mi nije teško. Volim raditi, a vremena ima za sve, i za učenje i za druženje, a ocu i majci pomažem kad god zatreba – kaže skromna djevojka.
Autor: M. Zgonjanin – avaz.ba