I rodi mi se sin Mladen 7. aprila 1896. godine, zabilježio je prota Simeon Stojanović dan kada mu se rodio najstariji sin, ljekar i narodni heroj, i lokalno gledano, u narodu najpoznatiji član ove porodice.
Sve srećne porodice liče jedna na drugu, kazao je Tolstoj, a porodica Stojanović, kažu, liči na oazu topline, duhovnosti i humanosti, o čemu svjedoče brojne fotografije, slike, biste, dokumenta i lične stvari koje se nalaze u njihovoj spomen-kući u Prijedoru, gdje je ova porodica živjela.
„Porodica Stojanović je bila ugledna, građanska i veoma napredna sveštenička porodica čiji su članovi, svako u svojoj sferi djelovanja, ostavili trag u Prijedoru, a neki i šire“, kazala je Nataša Tošanović, kustos istoričar u Muzeju Kozare u Prijedoru i spomen-kući porodice Stojanović.
Prema njenim riječima, kuću je 1864. godine izgradio Gavro Stojanović, Simeonov otac, ali je ona izgorjela u požaru koji je 1882. godine zahvatio skoro cijeli Prijedor.
Kuća je 1893. obnovljena, ali ovaj put je napravljena mnogo veća i na sprat i u njoj je živio prota Simeon Stojanović sa ženom Jovankom i devetoro djece, pet kćeri – Georgina, Persida, Jelisaveta, Milica i Draginja, i četiri sina – Mladen, Sreten, Dragutin i Velimir.
Ova spomen-kuća, koju je opština Prijedor obnovila i ponovo otvorila za posjetioce 2007. godine, kako kaže, ima dvije postavke i to u prizemlju gdje je dokumentarno-istorijska izložba o doktoru Mladenu Stojanoviću i porodici Stojanović, a na spratu je umjetnička izložba „Izbor iz legata Sretena Stojanovića, slikara, vajara i akademika“.
„Sva protina djeca, osim Dragutina, koji je nastradao u 12. godini, bila su fakultetski obrazovana“, kazala je Tošanovićeva.
O počecima srednjeg obrazovanja govori potvrda kojom Mladen i Sreten daju neobično obećanje roditeljima da će dobro učiti i dobro se vladati.
„Ako ovako ne bude, nego svoje obećanje pogazimo, onda neka nas roditelji naši izlemaju kako god bolje mogu“, navodi se u potvrdi u kojoj braća obećavaju dobro vladanje prije polaska u tuzlansku gimnaziju.
Odmah pored potvrde, na zidu su i slike uhapšenih Sretena i Mladena koji su po odlasku u gimnaziju postali i članovi tajne đačke organizacije „Narodna odbrana“, koja je sarađivala sa „Mladom Bosnom“.
Pomilovanje je, objašnjava Tošanovićeva, stiglo 1917. godine, zatvorski dani su prekinuti, ali Mladenova želja da pomaže ljudima nikad nije prestala, o čemu svjedoči i mjesto gdje se nalazila njegova ordinacija.
Ovaj junak iz dva svjetska rata, nakon što je završio medicinu u Zagrebu, odlučio je da uzme instrumente u svoje ruke, otvori ordinaciju i pomogne brojnim stanovnicima Prijedora.
Iako otvorena u jeku svjetske ekonomske krize, novac u ordinaciji u narodu omiljenog doktora nije predstavljao problem, o čemu svjedoči i izjava zahvalnosti pacijentkinje koju je legenda velikog srca osam godina besplatno liječila.
„Kad sam došla da mu platim, odbio je nagradu“, stoji u ovoj neobičnoj izjavi zahvalnosti.
Izložbene eksponate u spomen-kući, u kojoj je Mladen Stojanović proveo većinu svog života, čine i dio njegovih medicinskih instrumenta, slika njegovog rendgen aparata, kao i kvarcna lampa kojom je liječio kožne bolesti.
„Mladen je bio svestran i osim medicine zanimao se i za književnost, pisao je pjesme, poznavao pet stranih jezika, interesovao se za politiku, a osnovao je i Teniski klub u Prijedoru“, objašnjava Tošanovićeva.
Stojanovićevu omiljenost u narodu posvjedočili su i brojni ljudi koji su mu se pridružili u borbama u Drugom svjetskom ratu.
Niko od saboraca nije ni slutio da će tako tragičan kraj zadesiti njihovog omiljenog doktora.
Nastradao je svega pet dana prije 46. rođendana 2. aprila 1942. godine u Jošavci, kod Čelinca, a iste godine 7. avgusta proglašen je za narodnog heroja.
Gustav Krklec, hrvatski književnik i Mladenov prijatelj iz mladih dana, kazao je: „Bio je to najdivniji mladić kog sam sreo. Mladen je bio čovjek kakvi će ljudi tek biti.“
Jedan Mladen je nastradao 1942, ali drugi se rodio samo godinu dana kasnije.
„Ime sam dobio po stricu, ali kako sam rođen 1943, a on je nastradao 1942, pa ga, nažalost, nisam upoznao“, priča Mladen Stojanović, sin Velimira Stojanovića, najmlađeg Mladenovog brata.
I Mladen mlađi je krenuo stopama svoje ugledne porodice, pa je nakon što je završio Poljoprivredni fakultet u Banjaluci, otišao u Njemačku, gdje je bio, kako kaže, uspješan košarkaški trener i napisao je dvije knjige iz ove oblasti.
„U Minhenu su mi iznijeli mnogo podataka o mojoj porodici za koje nisam ni slutio da ih znaju“, kaže Stojanović.
Nosilac je, kako kaže, povelje počasnog građanina Prijedora, a u grad iz kojeg potiče dolazi svake godine 16. maja, kada donese neki vrijedan poklon, od kojih neki krase zidove spomen-kuće Stojanovića, a radovi su Sretena Stojanovića, slikara i vajara.
Sprat kuće ispunjen je brojnim radovima Sretena Stojanovića, koji je izašao iz okvira svog grada i postao svjetski popularan.
Rame uz rame sa Desankom Maksimović, Savom Šumanovićem i drugima nalazi se i lik Sretena Stojanovića na srbijanskim markicama.
Sve biste u kući djelo su ovog umjetnika, a i Mladenovim spomenikom ispred zgrade prijedorske Gradske uprave Sreten se potrudio da ovjekovječi lik i ime svog brata.
Brojne škole, institucije, kulturno-umjetnička društva, parkovi širom RS nose ime Mladena Stojanovića, a i Teniski klub u Prijedoru koji je Mladen osnovao.
Dušan Vukelić, penzioner iz Prijedora, koji u ovom gradu živi već 40 godina, kaže da je posjetio spomen-kuću Stojanovića više puta.
„Imao sam priliku da tamo vidim mnogo vrijednih stvari koje svjedoče o životu ove porodice“, kazao je Vukelić.
Milana P., studentkinja iz Prijedora, kazala je da je prilikom organizovane posjete posjetila spomen-kuću Stojanovića.
„Bila sam oduševljena i htjela sam da je posjetim ponovo jer tamo zaista ima šta da se vidi“, kazala je Milana P.
Autor: Bojana Živanić – Nezavisne novine