Festival pića i (puš)ića

Prošlo je tako godina, a jedna od učesnica Šestog festivala crteža i muzike „Otisak srca“, održanog od 8. do 14. januara u prijedorskoj „Galeriji ’96“, priprema svoju prvu samostalnu izložbu. I to u Modernoj galeriji u Ljubljani, hej! Sve spremno, piva i cigarete takođe. Zapali, rukom u kojoj drži cigaretu otvara veliku limenku u drugoj ruci. Na poznati zvuk utihne klavirska pratnja, muk u publici. Zdenka Badovinac zaustila riječ otvaranja, ali joj stade u grlu. Sve oči uprte u autorku izložbe, diku i ponos ljubljanske likovne akademije. Ona zbunjena, šara pogledom, očajno traži odobrava li iko, ili bar razumije li ko. Niko. „Šta je, ljudi? U čemu je problem? Kako kod Tihe može?“

A mi mislili da smo te godine djecu poslali u Prijedor da oštre linorez, linografuru i bakropis. Da, da, jedinstven spoj crteža i muzike. I, da, rijetka, prerijetka kolonija grafike. Jeste, jeste, džez, bluz, tango, opera, evergrin, popularna klasika, divno! Ma, sve pet, sve štima, ali ove pivske politre, ovaj dim… Kako, molim? Vannastavne aktivnosti? Prateći program? Ni dalje ne razumijem. Šta? Spomenik? Vama? Ovaj grad će jednog dana podići? Aha. Ako, Vi, Tiho, tako kažete. Ma, jeste, ko danas cijeni lažnu skromnost… I to što kažete. Koji to zakon zabranjuje alkohol u krvi direktorima galerija, ukoliko nisu za volanom? Taj ga, majci, još nije napisan.

Da, da, sjećam se kad su novinari lani o tome pisali. Jeste, i slikali. I Vas i mlade Vam kolege i posjetioce kako piju i puše ovdje. Ma, jašta, sigurno imaju nešto lično protiv Vas. Istina, slikali su i one koji piju i puše ISPRED. Možda, ovaj, kako da kažem, hmmm, ne znam, ne bi bilo loše da TO postane pravilo… Oh, izvinite, nemam namjeru da Vas razljutim. Ma, jeste, koga briga za zakon. Ma, potpuno ste u pravu, ne razumije običan svijet umjetnike. Tako je, zašto bi onda umjetnici imali razumijevanja za svoje sugrađane, za posjetioce izložbenih prostora željnih da se ovi razlikuju od kafana. Taaačno, koga briga za umjetnička djela, Šta fali, malo dima, malo alkoholnih isparenja. Mada, pitam se, što li onda Đokondu drže u staklu? Metak neprobojnom. Ni blic da koristim mi ne dadoše… Nije isto? Pa, dobro, ni ne poredim je s ciklusom „Vrbe“, ali im je zajedničko što su umjetnička djela. Ni slično? Kako? Pa, mišljah da je slikaru milanskog dvora i ovom, na primjer, Eremiću, zajedničko to što stvaraju umjetnička djela? Nije? Dobro. Onda ništa. Ma, ne, slučajno spomenuh baš njega. Ne, nije zato što onomad nije ispuštao zapaljenu cigaretu ni piće ni dok je pred kamerama novinarima davao izjavu. Šta ćete, mladost – ludost.

Uuuuu, jeste, baš je mangupski to bilo. Oni će Vas etiketirati po novinama! Neka dođu na narednu izložbu, pa da vide ko je Tiho! Kad tamo i tada, ne cigareta, već cigara! Cigara, ljudi! Ajde, ajde, slikaj koliko god hoćeš! Evo, i poziraću! Evo, cigara u ruci. A sada u ustima. Kao Tito. Je li OK? Jeste, hvala.

I tako ste Vi, Tiho, iz izložbe u izložbu, iz kolonije u koloniju, iz festivala u festival, iz koncerta u koncert (svega onoga dobrog i predobrog što ste svome gradu podarili), rasli u očima mladih umjetnika. Ovaj se ni boga ne boji. Čovječe, pije se i puši, još samo što se javno nešto i ne smota! Ma, ne je.e Tiho živu silu! I, samo da Tiho ostade dosljedan, ne bi ovo slovo nikada ni bilo napisano. No, nažalost, ne ostade mangup do kraja.

Negdje pred kraj Šestog festivala crteža i muzike „Otisak srca“ najavi posjetu načelnik opštine Prijedor. Da, da, taj. (Što mu je dužnost da, zajedno sa Skupštinom opštine, donosi budžet za institucije kulture. Jeste i to, da imenuje i rarzrješava njihove direktore.) Nastade veliko spremanje. Toga dana nigdje ni limenke piva, ma ni prazne, ni cigarete, ni upaljene, ni u kutiji, ni opuška, ni unutra, ni ispred. Pred mladim umjetnicima keramičke šolje. Isto čaj da piju. I to tako bi sve dok mu ne vidješe leđa. A onda opet sve po starom. Na tom festivalu pića i (puš)ića.

Prošlo je tako godina, a jedan od učesnika Šestog festivala crteža i muzike „Otisak srca“, održanog od 8. do 14. januara u prijedorskoj „Galeriji ’96“, priprema svoju prvu samostalnu izložbu. I to u Galeriji SANU u Beogradu, hej! Sve spremno, pivo i cigarete takođe. Zapali, rukom u kojoj drži cigaretu otvara veliku limenku u drugoj ruci. Na poznati zvuk utihne klavirska pratnja, muk u publici. Jelena Mežinski Milovanović zaustila riječ otvaranja, ali joj stade u grlu. Pocrveni i onaj „Vitraž“ Branka Miljuša na ulazu. Sve oči uprte u autora izložbe, diku i ponos beogradske likovne akademije. On zbunjen, šara pogledom, očajno traži odobrava li iko, ili bar razumije li ko. Niko. „Šta je, ljudi? U čemu je problem? Ma, slobodno, nema Đilasa!“

P.S. A, onako usput, pedagoški aspekt? Zna Tiho. Ne znaju Divac, Soro, Udovičić… Ako može neki umjetnik da objasni. Pa da se odma’ izvinim. Za sve. Hvala lijepo. Unaprijed.
Tekst – GradPrijedor.com – K.Panić
Foto – GradPrijedor.com

Comments are closed.