Dijana Grujičić (25), koja je prije deset godina ostala paralizovana poslije kupanja u obližnjem potoku pored kuće, zahvaljujući pomoći humanih ljudi i upornosti, konačno je napredovala u liječenju i nedavno ponovo stala na svoje noge.
– Od kada sam se razboljela prije deset godina neprestano radim vježbe i ima napretka. Hvala Bogu, od prije dva mjeseca počela sam uz pomoć štaka da pravim prve korake i prezadovoljna sam rezultatima – kaže Dijana vedrog i nasmijanog lica.
Ona kaže da je neizmjerno zahvalna Vujadinu i Dragici Milojević iz Ljiga, koji su joj omogućili da boravi u Banji Vruici. Ovi dobri ljudi su joj ponudili da kod njih bude smještena, a za Dijanu je boravak u ovoj banji bio vrlo koristan, čak i presudan.
– U toj banji sam stala na štake i dugujem veliku zahvalnost porodici Milojević kod koje sam bila smještena, jer malo je ljudi koji na taj način pomažu nekom koga nikada nisu ni vidjeli već samo u novinama pročitali o njemu – kaže Dijana.
Ona dodaje da nade ima i da su ljekari optimisti, kao i ona, jer dok je stigla do štaka, izvjesno je da će i prohodati.
Dijana čeka potvrdu da li ima slobodnog mjesta u Rahabilitacionom centru u Igalu, gdje treba da ide na desetodnevnu rehabilitaciju, a što je opet poklon humanih ljudi iz Bijeljine. Veoma uspješno slika i na taj način uspijeva ponešto da zaradi.
– Prije nekoliko dana prodala sam četiri slike i zaradila 350 maraka – kaže Dijana, koja ne odustaje od svog sna da se upiše i završi likovnu akademiju.
– Do iduće školske godine, ako uspijem prohodati bez štaka, krenuću na fakultet – kaže Dijana.
Njena majka Milomirka ističe da je put do ostvarenja Dijaninog sna veoma težak, jer u porodici niko nije zaposlen.
– Dijana prima 41 marku od Centra za socijalni rad, ja imam dvije krave čije mlijeko prodajem dubičkoj mljekari i tako mjesečno zaradim 200 maraka. Moj muž Boško, Dijanin otac, ponekad nešto zaradi na nadnicu, ali to je sve slabo, jer imam i sina Veljka od 23 godine koji ne radi i još jednu petnaestogodišnju kćerku Bobanu koja ide u srednju školu – priča Dijanina majka Milomirka.
Automobil
Automobil marke „audi“, namijenjen invalidima, sa ručnim komandama, ni poslije godine Dijana još nije uspjela da registruje, ali ima obećanja da će u roku od trideset dana i to biti riješeno i da će nesmetano moći da ga vozi.
– Ako dobijem odobrenje da registrujem automobil, ljudi koji su mi ga donirali, Slobodan i Ljubica Radulović, iz Prijedora, koji žive i rade u Njemačkoj, rekli su mi finansijski pomoći i pri registraciji vozila – kaže Dijana.
Glas Srpske
