Pred njim je bila sjajna fudbalska karijera. Danas ne trči za velikom nego za malom loptom, onom bijelom na stonoteniskom stolu, igra šah i svakodnevno vozi bicikl. I po nekoliko kilometara dnevno. Sve to ne bi bilo nimalo čudno da nije riječ o krepkom Mustafi Šahuriću (82), zvanom Čaputa, jednom od starijih mještana Donje Ljubije kod Prijedora.
Biciklom se dovezao i na sastanak s nama. Priča da se od njega ne odvaja već punih sedam decenija, ni sada, mada su godine pritisle, a brdo iznad Donje Ljubije, gdje s porodicom stanuje, nikad, čini se, nije bilo strmije.
– Tako je i s teniskim reketom. I njega čvrsto držim u ruci. Znaju to dobro moji protivnici. Ne samo u tenisu nego i u šahu. Sretni su kada se igra završi remijem, mada je i to rijetko – pohvalio se Mustafa, koji voli i zapjevati, malo za svoju dušu, a nerijetko i za narod.
Tako je bilo i na posljednjim „Čaršijskim noćima“ u Donjoj Ljubiji, gdje je ovaj ponosni dedo četiri unuka pjevao na večeri pjevača amatera zajedno s onima koje bi i „dva puta mogao roditi“. I mnogi tvrde da je bio bolji od njih.
Bivši rudar koji je penziju zaradio u rudniku i bivši fudbaler Rudara, u kojem je igrao skoro desetak godina poslije Drugog svjetskog rata, danas nema velikih želja, osim da mu starost bude mirna, a porodica zdrava.
Nezaboravna utakmica
Šahurić i danas dobro pamti jednu od svojih utakmica – sa prijedorskim Željezničarom, koji je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća od Rudara izgubio s nevjerovatnih 11 golova razlike. Mustafa je tada bio ponosni strijelac tri gola.
Dnevni avaz