Sa višednevnog putovanja motorom do Karpata i Ukrajine i nazad dugog od 2.800 kilometara vratili su se Prijedorčani Zoran Radonjić i Darko Atlagić.
Kao što su i planirali preko Hrvatske, Srbije, Rumunije i rumunskih Karpata stigli su do Ukrajine i Zakarpatja.
– Prvi utisci u Zakarpatju su bili pomalo zastrašujući: male kućice, putevi izrovani, ljudi tmurni… ali to je samo bio prvi utisak, jer su Ukrajinci stvarno divan narod – ispričao je za „Glas Srpske“ Radonjić i dodao da su posebno bili oduševljeni drvenim crkvama starim po 400 godina. On je dodao da su posjetili područje gdje žive Huculi, narod tajanstvenog porijekla.
– Tradicionalno se bave stočarstvom i imaju imanja na brdima. Bili smo gosti jedne huculske familije Mikole i Ane koji su nas odveli u kolibu gdje su živjeli njihovi preci. Gledali smo kako se kosi trava na gotovo vertikalnoj strani brda, jeli smo kozji sir i pili čuvenu ukrajinsku jabukovaču – kaže Radonjić i dodaje da su poslije toga išli u podnožje da vide njihovu kuću gdje je sasvim drugačija slika.
– To je ogromna kuća sa puno soba, ovčijom kožom i prijatnom, domaćinskom atmosferom – rekao je Radonjić.
Dani u Zakarpatju ostavili su najjači utisak na njih kao egzotično područje gdje još nije stiglo moderno vrijeme.
– Već prema Lvovu su bolji putevi i vidi se da je uticaj evropske kulture i da Ukrajina kao i svaka egzotična zemlja ima svoje krajnosti koje mene fasciniraju – kaže Radonjić.
On je dodao da posebne uspomene nosi i iz Poljske, gdje su u povratku prošli pored lijepih građevina i arhitekture što će upotpuniti sliku u putopisu koji namjerava da montira od snimljenog video-materijala.
– U svakom slučaju, bilo je to jedno novo i lijepo iskustvo, što će moći da vide uskoro i ljubitelji putopisa – rekao je Radonjić.
Anegdote
Osim fascinantnih krajolika, Radonjić kaže da su ih na proputovanju pratile i anegdote. Dodao je da je najzanimljivije, ali i najteže bilo voziti se putem koji je bio toliko izrovan da je izgledao nerealno.
– Kad smo upitali jednog čovjeka koliko još ima puta sa ovim rupama, on se začudio i upitao nas: „Kakve rupe?“ Kad smo pokazali rukom na put, on je uz smiješak rekao – „A mislite na jame, pa treba se voziti nekih…. pedesetak kilometara“ – rekao je Radonjić i dodao da su se poslije svi nasmijali do suza jer su morali voziti „po jamama“ na svaki metar.
Glas Srpske
