Potomci, prijatelji i oni koji su izbjegli strahote zločina, juče su se polaganjem vijenaca na spomenik u Velikom Palančištu, prisjetili 342 srpske žrtve ovog kraja koje su ustaše ubile prije tačno 70 godina.
Predsjednik Opštinske organizacije SUBNOR-a Veljko Rodić je podsjetio da se zločin desio u noći 21. na 22. oktobar 1942. godine, kada je ubijeno 226 djece.
– Ovdje smo da se još jednom prisjetimo svih žrtava pokolja, gdje im je vjetar jedini posjetilac, a kiša jedini zvuk koji čuju, a nama vječna opomena da se ovako nešto srpskom narodu na ovim prostorima ne smije dogoditi – rekao je Rodić.
Predsjednik republičke organizacije SUBNOR-a Blagoje Gajić je istakao da se pomenutog datuma odigrala Druga ofanziva neprijateljske vojske na Kozari.
– Fašističke snage su i u ovoj ofanzivi nasrnule na goloruki narod iako im je primarni cilj bio borba protiv kozaračkih partizana. Ovo je jedan od najmonstruoznijih zločina koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata izvršen na Kozari jer je te noći ubijeno bez ijednog pucnja ukupno 650 stanovnika, među kojima je 200 djece u selu Palančištu i Gornjem Jelovcu, kod Prijedora gdje takođe postoji spomenik za žrtve ovog zločina – kazao je Gajić.
Milan Vučković (86) iz Velikog Palančišta na spomen-obilježje je položio buket cvijeća i poklonio se sjenima članova svoje porodice Vučković.
– Kao petnaestogodišnjak sam bio sa stricem na ratištu u partizanima, ali se sjećam te noći kada je stradalo 27 Vučkovića od kojih 18 djece. Preživjeli su samo oni koji su bili sa puškom. Bolno je to što se ćutalo o žrtvama i što se lažima pokušava da umanji taj veliki zločin – rekao je Vučković.
Mićo Banović (79) se sjeća da je kobnog datuma bio lijep jesenji dan kada su naišli njemački vojnici i pokupili sav narod iz ovog i susjednih sela i doveli ih u Vučkoviće.
– Tada je došla jedna specijalna ustaška jedinica sa crnom zastavom i razdvojili muškarce starije od 15 godina. Smjestili su ih u tor, a žene i nas djecu ostavili u stranu. Sutradan su muškarce vezali u žicu dva po dva i njih su poubijali, uz lupanje kantama da se ne čuju jauci. Samo su dvojica uspjela da pobjegnu dok još nisu bili svezani i to su Rade Popović i Đuro Babić koji su doživjeli duboku starost. Niko nije stradao od puške nego su ubijani noževima, kamama, sjekirama… Kad su završili sa muškarcima onda su porodice dovodili da djeca vide kako im ubijaju majke i obrnuto – priča Banović koji kaže da su mu još živa sjećanja na te oktobarske dane.
Vijenci
Vijence na spomen-obilježje položile su delegacije gradonačelnika Prijedora, opštinskih organizacija SUBNOR-a, Boračke i Organizacije porodica poginulih Odbrambeno otadžbinskog rata Prijedor, te potomci žrtava Drugog svjetskog rata.
Glas Srpske