Posao u Pežou zamijenio voćarstvom

Tridesetsedmogodišnji Dragan Ličanin, koji je napustio siguran posao u fabrici automobila „Pežo“ u Francuskoj i vratio se u Prijedor, postao je u ovom gradu uspješan voćar i pčelar.
„Danas imam voćnjak sa 800 sadnica kruške viljamovke i u njemu više od 90 košnica sa pčelama“, kaže nam Ličanin.
On je rodom iz prijedorskog sela Veliko Palančište, a djetinjstvo i mladost preveo je u Francuskoj, gdje je živio sa roditeljima. Mada je sa još dva brata, koji su i rođeni u Francuskoj, imao perspektivu i dobar izvor prihoda, Ličanin se prije nekoliko godina odlučio vratiti u svoj zavičaj. I to baš u trenutku kada su ga nakon posljednjeg rata mnogi u potrazi za egzistencijom željeli napustiti.
„Nakon 20 godina života u Francuskoj, jednostavno sam digao sidro i vratio se u svoje selo i rodni Prijedor. Moja braća su mi govorila da sam lud što u Francuskoj napuštam siguran posao u fabrici automobila ‘Pežo’ i vraćem se nazad u nedođiju. No moja želja za rodnim krajem bila je jača. Vratio sam se i nisam se pokajao“, govori Ličanin.
Kaže da dugo nije znao čime se u zavičaju uopšte može baviti, jer je, dodaje, u Prijedoru mnogo toga bilo devastirano, tvornice zaključane, a radnici na ulici.
„Teško je iz jedne potpuno sređene sredine kakva je Francuska doći na rodnu grudu, ali sa malom šansom za život dostojan čovjeka. Stisnuo sam zube i pokrenuo vlastiti biznis. Kupio sam prve sadnice kruške i odlučio se baviti voćarstom, a potom i pčelarstvom i proizvodnjom meda“, priča Ličanin.
U početku je, priznaje, bilo teško, ali sada živi pristojno na svom imanju sa suprugom i šestogodišnjim sinom Nikolom. Ne krije da su mu u razvijanju posla i sadnji voćnjaka pomagali i mještani Palančišta uglavnom savjetima.
„Literaturu iz voćarstva i pčelarstva dobijao sam po poljoprivrednim sajmovima koje sam obilazio po BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Italiji. Želim da voćnjak obogatim sa još 600 novih sadnica kruške koja mi na tržištu zbog bogatog i kvalitetnog roda ima prođu“, kaže Ličanin.
Svoje plodove prodaje na tržištu na područje cijele regije, a posebno su za njih zainteresovani u tvornicama za preradu voća.
„Tako sam ove godine čak 11 tona kruške sa mog imanja prodao tvornicama na dalju preradu“, govori Ličanin.
On tvrdi da mu je život u rodnom Prijedoru kvalitetniji i bolji nego da živi u centru Pariza.
„Moj srednji brat, koji je oženjen sa Portugalkom, sa porodicom je ostao živjeti u Francuskoj. Kada me nazove na telefon, kaže da je i tamo sada zbog globalne krize teško živjeti. Ja mu govorim da se vrati, jer u Potkozarju ko hoće da radi i zasuče rukave može pristojno da živi od zemlje i njenih plodova“, naglašava Ličanin.
Nezavisne novine

Comments are closed.