Prijedorčanin Igor Motl završio je Muzičku akademiju u Novom Sadu i sada radi kao profesor klasične gitare u Muzičkoj školi „Savo Balaban“ u Prijedoru. Kako sam kaže, cijelo svoje znanje sa područja muzike i estetike pokušao je prenijeti na svoje fotografije. „Fotografija kao strast je nerazdvojni dio većine mog života. Nema veze koji foto-aparat mogu koristiti, samo uvijek imam na umu da je jedan sa mnom cijelo vrijeme.
Projekti koje sam stvarao uglavnom imaju društvene, istorijske i druge bitne karakteristike regije u kojoj živim“, kaže Motl. Prijedorska publika je radove ovog samoukog umjetnika sa foto-aparatom, čiji rad se temelji na foto-pričama i kreativnim fotografijama portreta, mogla da vidi na 3 samostalne izložbe: „Dosije Davidović“ (2009), „Grad portreti“ (2010) i „Petkutin i Kalina“ (2011). Ovaj put, Igor je otišao korak dalje. Napravio je kratki fotofilm o Ljubiji pod nazivom „Crteži od željeza i prašine“. U nastavku Vam donosimo kratku najavu ovog fotofilma koju je napisao sam autor. Više fotografija Igora Motla možete pronaći na internet adresi www.igormotl.com . Iako je sajt na engleskom jeziku, siguran sam da će i oni koji ga ne poznaju, moći da uživaju. Jer slika-fotografija govori više od hiljadu riječi.
„Crteži od željeza i prašine“ je priča sa kojom sam imao namjeru da se predstavim na festivalu dokumentarne fotografije Fotopub, koji se svake godine održava u Novom Mestu – Slovenija. Na žalost, na Festival nisam otišao i priču o Ljubiji sam ostavio po strani ali na kraju, ipak odlučio da je završim. Forma je fotofilm i bio sam inspirisan radovima Rebeke Harli i Majka Lasmora (koji su i bili predavači na ovogodišnjem Fotopub-u). Za jako kratko vrijeme sam prihvatio formu fotofilma i došao do zaključka kako je u stvari ta forma ono što je meni najbliže i kako imam mogućnosti da se kroz takvu formu i izrazim na najbolji mogući način. S obzirom na činjenicu da sam se školovao kao klasični muzičar i da mi izražavanje zvukom nije strano, mislim da sam uspješno spojio sliku, emociju i zvuk. Ali… to je moj subjektivni sud.
Priča o Ljubiji – koja je nekada bila kulturni, sportski i društveni centar i koja je u velikoj mjeri zavisila od obližnjeg rudnika – je priča o prošlosti i istovremeno o sadašnjosti i priča koja upozorava. Priču su ispričali tri fudbalera. Dvojica u penziji a jedan još uvijek aktivan kao trener. Danas je Ljubija „grad duhova“, grad staraca i ruševina. Ostavljena i zaboravljena.
Fotografija: Igor Motl
Muzika: Igor Motl