Grad Prijedor ostao je bez svoje sigurne kuće koja je u protekle četiri godine bila utočište za žrtve porodičnog nasilja, izjavila je Srni voditelj projekta sigurne kuće u Prijedoru Nada Ševo.
„Sigurna kuća u Prijedoru zatvorena je jer od samog početka nemamo saradnju sa ovdašnjim Centrom za socijalni rad (CSR), nikada je nismo ni imali niti je ikada bilo efekta od svih razgovora sa rukovodstvom CSR Prijedor i pokušaja da se te blokade i opstrukcije prekinu“, izjavila je Ševo.
Ona je istakla da da nijedna žrtva u sigurnu kuću ne može biti smještena bez rješenja koje izdaje CSR, a da je za posljednjih godinu i po dana prijedorski CSR izdao samo jedno takvo rješenje, iako je u ovoj godini imao 89 prijavljenih slučajeva porodičnog nasilja.
„Kako je moguće da od tolikog broja slučajeva baš nijedan nije zbrinut u sigurnoj kući? Kako je moguće da nam žrtve nasilja u sigurnu kuću šalju i zdravstvene ustanove i policija, ali ne i CSR? Kako je moguće da smo zbrinjavali žrtve iz susjednih opština prijedorske regije, čak i iz Šekovića, a nismo iz svoga grada“, pitala je Ševo.
Ševo je istakla da se pismenim putem u 11 navrata obraćala Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske tražeći pomoć u rješavanju problema sigurne kuće u Prijedoru, ali da nije dobila odgovor ni na jedan od dopisa, kao ni na onaj od 8. oktobra ove godine u kojem obavještava ovo ministarstvo da se sigurna kuća zatvara.
„Zakon je predvidio da u finansiranju sigurnih kuća resorno ministarstvo učestvuje sa 70 odsto, a lokalna zajednica sa 15 odsto. Iznos sa republičkog nivoa bio je nedovoljan, a od lokalne zajednice nikada nismo dobili ništa“, rekla je Ševo dodajući da dugovi sigurne kuće u Prjiedoru prema radncima, državi i dobavljačima iznose 58.000 KM.
Prema njenim riječima, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske za ovu godinu za prijedorsku sigurnu kuću izdvojilo je 10.000 KM, a za onu u Modriči 70.000 KM.
„Finansiranje sigurnih kuća po broju žrtava nije dobro rješenje jer su veliki troškovi da se samo ispune uslovi iz Pravilnika o načinu i mjestu zbrinjavanja žrtava nasilja koji, između ostalog, podrazumijevaju da se mora imati objekat propisno obezbijeđen i sa prijemnom prostorijom, da se moraju imati diplomirani psiholog, diplomirani socijalni radnik, diplomirani pravnik i medicinska sestra, da se moraju organizovati dežurstva i mnogo toga što košta u startu i bez da se ima ijedan štićenik u kući“, pojasnila je Ševo.
Sigurna kuća u Prijedoru otvorena je 2008. godine i do zatvaranja je zbrinula 40-ak žrtava nasilja. Sa policijom, Centrom za mentalno zdravlje Dom zdravlja Prijedor i ovdašnjim CSR imala je potpisan protokol o saradnji.
„Odličnu saradnju imali smo sa policijom. Imali smo slučaj kad je postojala mogućnost da bi nasilnik mogao saznati gdje se nalazi sigurna kuća i tada je policija stalno patrolirala u blizini. Na drugoj strani, imali smo i slučaj ljekara koji je pružio pomoć žrtvi, ali uz riječi da joj je najbolje kod svoje kuće, da je sigurna kuća kao zatvor, da je opasana tri metra visokim zidovima i da je zabranjeno kretanje“, navela je Ševo.
Sigurnu kuću u Prijedoru obezbjeđivala je privatna firma „Sekjuriti“, ali ni panik dugme na čije aktiviranje radnici „Sekjuritija“ dolaze u roku od četiri minute nekada nije bilo dovoljno.
„Imali smo slučaj kad smo morali fizički obezbjeđivati žrtvu na način da je radnik `Sekjuritija` 24 sata uz našu štićenicu. To proizvodi dodatni trošak od šest maraka KM po satu, ali se opština iz koje je bila žrtva oglušila o naše zahtjeve da sufinansira taj dodatni trošak“, naglasila je Ševo.
Prema njenim rijelima, zakonom je predviđeno da žrtva u sigurnoj kući može ostati do tri mjeseca, a samo u izuzetnim slučajevima i duže.
„Imali smo majku od 20 godina sa bebom od četiri mjeseca. Suprug joj je lupao glavu o pločice uz psovke je pitajući zar je još živa. Za sigurnu kuću odlučila se kada je počeo maltretiratii njihovu bebu. Ostale je ovdje šest mjeseci, beba je ovdje i prohodala, pomogli smo joj u razvodu braka, vratila se u svoje mjesto boravka kod svoga oca i našla posao“, kazala je Ševo dodajući da je uloga sigurne kuće u snaženju i jačanju žrtve nasilja nezamjenjiva i nenadoknadiva.
Iz Centra za socijalni rad Prijedor Srni je rečeno da je od 89 slučajeva prijavljenih u prvih devet mjeseci ove godine, 40-ak žena ili majki sa djecom bilo smješteno u prihvatnu stanicu koja se nalazi u zgradi ovog centra.
„Smatramo da je sigurna kuća potrebna ovom gradu, ali mi ne možemo nikoga natjerati da ide u sigurnu kuću. Naša je obaveza da svakoj žrtvi ponudimo i prihvatnu stanicu i sigurnu kuću, ali se žrtve najčešće smjeste kod porodice ili rodbine, a i one koje se smjeste u našu prihvatnu stanicu, obično tu provedu samo jedan dan“, rečeno je Srni u CSR Prijedor.
U CSR Prijedor nemaju podatak da li je i koliko žrtava nasilja iz ove ustanove upućeno u sigurnu kuću jer su nadležni službenici i direktor službeno odsutni.
Tekst – SRNA
Foto – GradPrijedor.com