Kćerka mi je od suprugovih udaraca bila sva plava u licu. Kada sam prišla da je odbranim, on je i na mene nasrnuo. Nisu to prve batine koje sam od njega dobila, ali sam nakon toga sebi rekla da će biti posljednje. Odlučila sam pobjeći nakon 35 godina braka.
To priča 53-godišnja Prijedorčanka G. S. (ime i prezime poznati redakciji) koja je sa kćerkom (28) izvjesno vrijeme provela u Sigurnoj kući.
– Kap u čaši bio je udarac nogom u stomak, zbog kojeg sam završila u bolnici, i ova situacija kada od pomahnitalog supruga nisam mogla odbraniti kćerku, koju umalo nije udavio. Još osjećam bolove od udaraca – dodala je G. S.
Kada je prijedorska Sigurna kuća prošlog mjeseca zatvorena, naša sagovornica našla se iznenada na ulici, ali čvrsta u odluci da se ne vrati mučitelju.
– On je ostao na imanju i u kući koju smo zajedno gradili. Imamo i stan, ali u njemu je neka njegova rođaka. Sve sam predala na sud i čekam odluku. Strah me da će to potrajati, jer para za podstanarski život nemamo ni kćerka ni ja, jer nijedna od nas ne radi. Najgore je što u toj sobici nemamo ni peć na drva, ali ni novca da je kupimo – kaže G. S., koja je u paničnom bijegu sve ostavila suprugu, pa čak svoju i kćerkinu garderobu.
Susret na ročištima
Slučaj ove Prijedorčanke, kao klasične žrtve nasilja, nekoliko puta evidentiran je i u policiji.
– Najviše me zbog svega bila sramota komšija, rodbine. Malo me i grizla savjest. Sada kada vidim šta sam sve preživjela, dobro sam i prošla. Ponekad zaplačem, ali to je valjda normalno – kaže Prijedorčanka, koja se sa suprugom viđa samo na ročištima u zgradi Osnovnog suda.
Dnevni avaz