Pedesetšestogodišnji Dragan Marić koji je iz rodne iz Tomine kod Sanskog Mosta izbjegao tokom rata i nastanio se u Prijedoru, već 25 dana spava ispod prijedorskog mosta na Sani.
Bez smještaja je, kako nam priča, ostao kada je počelo renoviranje Osnovne škole u Kozaruši koja je od rata bila sabirni centar i u kojoj je on godinama stanovao. Neko vrijeme spavao je u čekaonicama Autobuske i Željezničke stanice u Prijedoru sve dok ga policija nije počela tjerati. Odlučio je onda, priča nam, da se smjesti ispod mosta, gdje je dovukao kartona, jedan šator ćebe i jastuk.
– Posljednjih nekoliko jutara bilo mi je jako hladno. Spašava me šator jer kad njega prebacim preko sebe nekako je toplije – priča Dragan koji preživljava zahvaljujući javnoj kuhinji u Humanitarnoj organizaciji „Hljeb života“.
– Da nemam ovog jednog obroka dnevno ne znam kako bih živio. Vjerujte da bih sebi morao presuditi. Ljudi u javnoj kuhinji me hrabre, a ima i onih u gradu koji mi ponekad pruže koju marku, pa se tako dovijam. Evo danas sam dobio šampon za kosu, ali nemam je gdje oprati. Sana je hladna – priča Marić koji ni sam ne zna kako će preživjeti zimu, jer dolaze sve hladniji dani. Želio bi, veli, bilo kakav sobičak da se u njemu bar dok je zime može skrasiti.
– Naložim ovdje i vatru i toplo mi je dok gori, ali čim se ugasi cvokoćem. Potrpam na sebe ove svoje krpe, sćućurim se i zaspim sa strahom da ću se smrznuti – kaže Marić.
Dragan kaže da mu je zdravlje već narušeno, a vidi samo deset odsto. Kada ga spopadne tuga i jad ponekad se isplače, a ponekada, kaže, iz sveg glasa zapjeva, jer mu poslije toga nekako bude lakše.
Priča da ima rodbinu, ali kao i da ih nema. Veli da su rasuti svuda po svijetu i da mu ne vrijedi tražiti ih jer od njih pomoć ne očekuje. Obraćao se prijedorskom Centru za socijalni rad, ali pomoć nije dobio.
– Ma da sam ja samo sposoban za rad ne bih se bojao. Nekada sam radio, imao konja i kola, međutim više ne mogu, ne vidim. Skoro da sam slijep – jada nam se.
Centar za socijalni rad
U Centru za socijalni rad kažu da znaju za Dragana Marića. Socijalni radnik Husein Pašić kaže nam da su ga imali na evidenciji i svojevremeno mu nosili pomoć, sve dok obaveze brige o njemu nije preuzela opština Sanski Most u kojoj je rođen i u kojoj ima imovinu.
– Mariću je kuća obnovljena u Tomini, tako da se on vodi u Sanskom Mostu i tamo može ostvarivati sva svoja prava. Međutim on jednostavno ne želi da se vrati svojoj kući već je odlučio da ostane u Prijedoru i živi životom kakvim živi – kaže Pašalić.
Glas Srpske