Srećni dani za osamdesettrogodišnju Persu i njenog četrdesetdvogodišnjeg oboljelog sina Stanka Dekića iz Trnopolja su onda kada u kući imaju brašna.
Tada znaju da neće biti gladni jer, iako stara i bolesna, Persa će na brzinu umijesiti pogaču ili ispeći ljevaču, a uz to će se ponešto naći, koji krompir ili malo luka, i eto za njih pune trpeze. Na dan naše posjete Dekićima je ponovo u kući ponestalo brašna. Stanka srećemo na seoskom putu. Pošao je, kaže, kod nekih daljnih rođaka da zatraži kilogram brašna. Stanko otežano govori, ali njegova majka, još uvijek pokretna i žena bistrog uma, priča nam o teškom i paćeničkom životu njih dvoje.
– Patimo se, šta smo Bogu toliko zgriješili da nas osudi da ovako živimo. Sin mi je teško bolestan. Invalid je i psihički obolio. Mora redovno da ide doktoru i prima neke injekcije. Uz to sve, slabog je i vida. Na jedno oko skoro ne vidi nikako, a i drugo mu je slabo – priča nam starica, koja zbog godina ni sama nije dobrog zdravstvenog stanja. Više nema snage, kao nekada, da vodi brigu o domaćinstvu.
Sve bi to njih dvoje, veli, nekako pregurali, jer su se na bolesti i nemoć navikli, samo da imaju dovoljno za život.
– Živimo od 40 maraka socijalne pomoći i onog što uspijemo da posijemo. Snage mi je ponestalo, a sin bolestan pa tako ni to zemlje što uspijemo nekako uzorati da bih posijala baštu nismo u mogućnosti obraditi kako valja, tako da sve što rodi bude slabo, nedovoljno za nas dvoje – priča Persa, dodajući da joj s vremena na vrijeme nešto pruže i komšije, a ni od koga drugoga se ne može ni nadati pomoći.
Nadležne službe
Persa kaže da su je posljednji put posjetili neki ljudi i donijeli paket pomoći prije godinu. Od tada niko od humanitaraca i nadležnih službi za brigu o starima i nemoćnima ne otvara vrata porodice Dekić.
Nezavisne novine
