Priča o Draganovom golom preživljavanju i kilometrima puta do jednog obroka možda i ne bi bila tako značajna da on nije i poluslijep, a magistralni put Prijedor- Banja Luka, kojim pješači, prepun brzih automobila kojima je nerijetko Draganovo poluslijepo teturanje opasnom dionicom samo smetnja.
Dok grije ruke na šolji toplog čaja Dragan priča da mu pješačenje i ne pada teško.
– Ne plašim se. Ono što treba da se desi, desiće se. Ovdje mi je dobro. Dobijem obrok, sit sam, mada bih želio da imam i malo sjemena da baštu sebi zasijem. Tada bi mi bilo mnogo lakše. I ne bi svakog dana morao pješačiti najmanje sat i po do Prijedora – kaže Dragan, koji se u kolektivni centar, nakon potucanja od nemila do nedraga, uselio prije desetak godina. U njemu je, dok su drugi stanari bježali glavom bez obzira u potrazi za boljim rješenjima, danas jedini ostao.
Hrane 20 gladnih
Projekt javne kuhinje u Prijedoru, u kojoj je trenutno 20 korisnika, uglavnom starih i nemoćnih o kojim niko ne brine, realizuje se uz pomoć Misije bez granica sa sjedištem u Mostaru. Uz osposobljavanje vlastite kuhinje, što bi se mnoglo desiti već u narednim danima, na ovom mjestu planiraju da nahrane najmanje 60 gladnih i siromašnih Prijedorčana.
Dnevni Avaz
