Vodenica koja nikada nije iznevjerila

Vodenica za koju mještani sela Ljeskare, smještenog između Prijedora i Ljubije, kažu da ih nije iznevjerila ni u ratu ni u miru, izgrađena je prije 72 godine uz kanal koji se vodom snabdijeva iz rječice Ljubijice.

Mještani su, zahvaljujući vodeničnom točku, koji nikada nije prestajao s radom, uvijek mogli dobiti brašno od pšenice, ječma, kukuruza ili raži.

Na staru vodenicu u Ljeskarama posebno su ponosna tri brata Jovo, Luka i Mitar Radočaj, koji su je sagradili 1936. godine.

Jedan od njihovih nasljednika, Lukin sin Lazar (61), kaže da su na potezu od sela Ljubije do sela Brezičani nekada u funkcije bile 23 vodenice.

Prema njegovim riječima, one su prestale s radom najviše zbog nemara mještana kojima je naporno bilo održavati vodenice i mlinove u vrijeme rata. „Vodenica Radočaja je prehranila ne samo članove naše porodice, nego je mlin služio i mještanima okolnih sela od Ljubije, Kalajeva, Ljeskara, Hambarina, Čarakova, Bišćana, Rakovčana, pa čak i iz oko 30 kilometra udaljenih Kozarca i Omarske“, kaže Lazar.

On je pred početak prošlog rata u BiH zajedno sa ostalim nasljednicima iz porodice Radočaj na mjestu stare vodenice izgradio novu.

„Važno je da mlin nije prestajao s radom. Ova vodenica, koja je ucrtana i u vojne mape, u ratu je prehranila mnogo mještana, djece, žena i vojnika. Žito se tada mljelo danonoćno, jer se brašno zbog nestašice nije moglo kupiti u trgovinama. I tada su svi dolazili po brašno u našu vodenicu“, kaže Lazar.

On ističe da je tada njihov mlin proizvodio i struju u selu.

„U mlin smo stavili mali alternator od starog ‘stojadina’, a točak ‘sklepali’ od odbačenih cijevi, starog željeza i dasaka. Iako se slabo razumijem u fiziku, jer sam u cijeli život radio na blagajni u Rudniku željezne rude Ljubija, uz pomoć rođaka sam konstruisao ovaj točak koji nas ni do danas nije iznevjerio“, kaže Lazar.

U vodenici ima još Lazarevih inovacija, poput zvona koje stoji na vodiničnom mlinu i koji ga, kada vodenica u noći zasvijetli, obavještava da nešto nije u redu sa mlinom.

Mitar Radočaj, takođe jedan od vlasnika vodenice, tvrdi da ni voda koja okreće mlin nije presušila.

„Samo jednom, pedesetih godina prošlog vijeka, u našoj akumulaciji u kanalu nije bilo vode, kada su vladale suše. Sve što je bilo posijano spalila je žega, a 18 dana i noći nije tekla voda. Naši stari su se dosjetili da iz vira Vilenica donesemo vodu u buradima kako točak ne bi stao, što smo i učinili“, kaže Mitar.

Domaćice u vodenici, supruge nasljednika prvog mlina, kažu da one, kada muškarci imaju posla, čuvaju vodenicu, melju žito i popravljaju kvarove.

„Meljemo sve šta nam se donese, a mi u svojim domaćinstvima od brašna iz našeg mlina mijesimo uštipke, pogaču, kukuruzu, pitu gužvaru, maslenicu i razne vrste hljeba koji svježinu čuvaju i po sedam dana“, kaže domaćica u vodenici, Lazarova supruga Drena Radočaj.

Persa Radočaj, koja je u vodenici zadužena za prosijavanje brašna i prikupljenje ušura od onih koji svraćaju, kaže da sirotinji brašno daju besplatno.

Radočaji kažu da dok su oni i njihovi nasljednici živi vodenični točak u Ljeskarama neće prestati s radom.

Izvor: Nezavisne novine

Comments are closed.