Imenjakinje i jetrve, dvije Radmile Radić, jedna stara 58 godina, a druga 70, iz Lamovite kod Prijedora poznate su mlinarke u svome selu. Na njihovom zajedničkom imanju nalazi se stara vodenica koja je i danas u funkciji.
U njoj se skoro svakodnevno, kada ima vode, melje brašno ili šrot za stoku i to ne samo za potrebe porodice Radić već i ostale mještane ovog pitomog potkozarskog sela.
Na lamovitskom potočiću koji i nema ime, vodenica u Radićima sagrađena je još prije 101 godinu.
– Ova vodenica je obnovljena prije dvadesetak godina. Ona stara bila je dotrajala, ali što je najvažnije i ona, kao i ova nova neprekidno su u funkciji – priča mlađa Radmila.
Kaže da je i stara vodenica bila lijepa.
– Ova nova je nešto modernija i komotnija, ali kod vodenica najvažniji je kamen. Znači važno je kako mlin melje, a ne toliko kako izgleda – pojašnjava starija Radićeva dodajući da muškarci u ovom mlinu rijetko melju. Taj posao prepušten je ženama.
Poslove u mlinu, kažu, naučile su davno, još dok su bile djevojke, jer se u vrijeme njihove mladosti žito uglavnom mljelo u vodenicama.
– Kada se žito naspe u koš, najbitnije je podesiti kamen odnosno krupnoću brašna. Ako se melje šrot ili bunjgur onda se kamen malo podigne, a ako se melje pšenično brašno onda se kamen spusti – priča mlađa Radmila, kojoj se, kako veli, nikada niko nije požalio na meljavu.
U Radićevom mlinu, pričaju nam ove dvije složne jetrve, za samljeveno brašno drugima se ne uzima ujam, kako je to nekada činjeno.
– Nekada se uzimalo deset odsto od samljevene količine. Tako su mlinari naplaćivali tu uslugu. Mi ne naplaćujemo. Ko donese sameljemo mu bez uzimanja ušura – priča starija Radmila.
Suša
Sedamdesetogodišnja Radmila Radić kaže da brašno melju svakodnevno, i da vodenica u Radićima ne radi jedino ljeti, kada je velika suša, jer nema dovoljno vode za pokretanje vodeničkog točka.
Glas Srpske
