– Ne znam ni sam šta bi s ovom vršalicom. Da je prodam u staro gvožđe ne mogu jer sam još uvijek emotivno vezan za nju, a opet decenijama se ne koristi – priča nam Sreto koji je ovu mašinu kupio početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. S njom je vršio ječam, pšenicu, zob i ne samo sebi nego i drugima.
– Pošto sam negdje početkom šezdesetih godina radio u ZZ na poslovima oko vršalice stekao sam veliko iskustvo.
Desetak godina kasnije odlučio sam da je kupim sebi za svoje potrebe, jer sijalo se mnogo pšenice a za vršidbu se moralo čekati danima. Osim toga, imao sam već traktor bez kojeg vršalica ne može ni raditi, pa je tako odluka pala. Išao sam po selima, vršio usluge vršenja i za to dobijao žito. U to vrijeme za usluge nije se davao novac već deset odsto od ovršenog žita – priča nam Turudija i dodaje da je vršalica posljednji put radila za vrijeme minulog rata. Od tada stoji u jednoj od šupa.
– Bilo je to vrijeme kada se nije moglo doći do kombajna ne zato što ih nije bilo, već zato što su svi kombajneri bili na ratištu, a žito se sijalo kako bi prehranili stoku. Tada sam je ponovo pokrenuo – priča ovaj domaćin i dodaje da su vršalice već krajem sedamdesetih godina počeli zamjenjivati kombajni, koji su i žnjeli i vršili žito. Osim toga, u kombajnu to sve radi jedan čovjek, a kada se opsluživala vršalica trebalo je daleko više ljudi.
– Žito se moralo prethodno požnjeti, ručno srpom ili žetelicom, a potom se postavljala vršalica u koju su se ubacivali snopovi. Jedan čovjek je morao dodavati snopove, drugi je kako mi to kažemo hranio vršalicu, gurajući u nju snop po snop, treći je morao odbacivati slamu a četvrti pakovati žito u vreće i vagati – pojašnjava Sreto i dodaje da je danas mnogo lakše žito skinuti s polja nego nekada.
– Zub vremena je učinio svoje. Da bi se ponovo pokrenula ova mašina bi morala pretrpjeti određenu rekonstrukciju – kaže naš sagovornik.
– Moralo bi se prvo zamijeniti remenje, obnoviti sita i koješta još, jer su miševi uradili svoje, ali za sada nema potrebe za tako nešto jer nemam namjeru da je koristim, jedino ako za ne daj bože ne bi zatrebala. Njena jedina svrha danas je da me podsjeća na nekadašnje vrijeme i godine kada sam bio u punoj snazi – kaže Turudija.
Fokus
