Intervju sa Akijem Rahimovskim

Aki Rahimovski, pjevač legendarne grupe Parni valjak, jedan od utemeljivača rok muzike ovog regiona, iza sebe ima preko 30 godina muzičkog staža. Dovoljno je samo reći da je bio vokal ove popularne rok grupe od njenog osnivanja 1975 godine pa sve do 2005. godine kada je sastav prestao sa radom, nakon obilježavanja 30 godina postojanja. Iako je grupa Parni valjak, kako sam ističe, samo u muzeju velikih, Aki i dalje redovno nastupa, a trenutno ima misiju – da kulturne centre širom Balkana vrati u život. Na nastupu u Prijedoru, koji je bio prvi na turneji po Bosni i Hercegovini, Rahimovski je pokazao da i dalje odlično pjeva, da uživa u muzici, da širi pozitivnu energiju koja se na koncertima rijetko viđa i doživljava. Odlično je sarađivao sa publikom, na noge je podigao i one koji nisu navikli da igraju u pozorišnoj sali te na scenu izmamio i djecu od svega sedam-osam godina, djecu koja nisu bila ni rođena kada su nastajali veliki hitovi uz koje su igrali. Nakon koncerta koji je trajao gotovo tri časa Aki Rahimovski je dobro raspoložen razgovarao sa novinarima o sebi, muzici, svom humanitarnom radu, sinu Kristijanu i planovima za budućnost.

Novinari: Album „U vremenu izgubljenih“ Vaš je prvi samostalan projekt od kako se „Parni valjak“ razišao. Koliko dugo ste radili na albumu i jeste li zadovoljni prodajom?

Aki Rahimovski: Za album je zaslužan bubnjar „Parnog valjka“ Dražen Sholc koji mi je nakon što se grupa razišla dao materijale na kojima je radio godinu dana, a namijenio ih je upravo meni. Pjesme su mi se svidjele, okupila se grupa i upustili smo se u izazov. Snimanje je trajalo šest mjeseci. Prodaja je zadovoljavajuća, s obzirom na to da se radi o mom svojevrsnom debiju.

Novinari: Kako ste se odlučili na tu vrstu izazova, nakon 30 godina provedenih u „Parnom valjku“, da li ste imali tremu da ćete uspjeti u tom samostalnom izlasku na scenu?

Aki Rahimovski: Ne, nije bilo treme, mada ona uvijek postoji kao adrenalin kada krenete nešto da radite, jednostavno vas to drži. Odgovornost je velika, jer tih 30 godina u „Parnom valjku“ je prvo jedno veliko iskustvo, a drugo, ostavio sam pečat tom bendu, prepoznatljivost i naučio sam puno toga. Prvenstveno da kvalitet uvijek pobjeđuje i mi smo se trudili da svih 30 godina dajemo vrhunske koncerte, da radimo prelijepe pjesme, da to sve tako dugo funkconiše, a da ne budemo dosadni. Poslije „Valjka“ sam osjećao tu težinu jer sam bio svjestan da će mnogi sada čekati da vide šta će to Aki sam napraviti uz komentar – dobro je to, ali nije kao „Valjak“. Međutim, u Hrvatskoj i Sloveniji gdje je izdata ploča znaju dosta pjesama sa tog albuma, pogotovo pjesmu „Ti i ja“ koja je i singl, publika je to prihvatila jako dobro i ja se nadam negdje na ljeto da ću krenuti u promociju ovog svog prvenca.

Novinari: Da li to možemo nazvati i željom za promjenom ili da nešto što dugo traje, treba staviti ad akta i krenuti sa nečim novim?

Aki Rahimovski: Nismo mi „Parni valjak“ stavili ad akta, on je jednostavno u muzeju velikih i to je zaslužio. Sa tom grupom smo postigli sve što se moglo postići na ovim prostorima, od prodaja milionskih tiraža ploča, stotine i stotine koncerata, imali smo sve moguće verzije, i sa simfonijskim orkestrom i sa big –bendom i sa verzijom bez struje koja je i dan-danas najprodavaniji kompakt disk u istoriji jugoslovenske rok muzike pa i van tih prostora sa tiražem od oko 400 000 primjeraka, što je nepojmljivo. Mi idemo dalje, mi smo i dalje muzičari koji idu, svako svojim putem. Preko ljeta ćemo nastupati zajedno, i dalje smo veliki prijatelji i jedni drugi gostima na nastupima.Ljubav nika ne prestaje.

Novinari: Sigurno Vas veseli što ste dočekali da i Vaš sin Krsitijan nastupa sa Vama?

Aki Rahimovski: To je sreća i san svakog roditelja, da vidite da se ono što želite i trudite se da postignete bez nekog velikog usmjerenja ostvarite nešto što Vas veseli.

Novinari: Kako je došlo do saradnje sa djevojkama koje su prateći vokali na ovoj turneji „Vratimo kulturu u kulturne hramove“ i koje zaista dobro pjevaju?

Aki Rahimovski:Nevena Reljin i Gordana Vidaković su vojvođanski dio ove priče, a do saradnje smo došli slučajno jer ja sam jednostavno trebao da se u realizaciji ove ideje pokažem što bolje i kad kažu one super pjevaju, ja im odgovorim da ne pjevaju super ne bi bile sa mnom jer ja loše pjevam i mora me neko sakrivati.

Novinari: Slijedite tradiciju „Parnog valjka“ koji je bio jedna od najboljih koncertnih grupa bivše države i uopšte dok je trajao. Dajete se maksimalno na koncertima, pa se pitamo da li je teško ispoštovati tu tradiciju prema publici.

Aki Rahimovski: Ovo je teže zato što nosim jedan veliki kredit od „Parnog valjka“, jedno veliko povjerenje, jer publika zna što je „Parni valjak“ i zna ko sam ja, tako da ne postoji ni mrvica, ni jedan trenutak da ih smijem razočarati. Samo kad sam bolestan, a tada publika to vidi i kad me boli grlo često mi publika pomaže da koncert, koji nisam želio zbog toga otkazati, odradim do kraja. To je jedna iskrenost koju cijeli život sa grupom i poslije nje njegujem prema publici, iskrenost se više isplati jer publiku ne može niko prevariti. Tako je i ovdje u Prijedoru, publika već poslije prve pjesme krenula da pjeva zajedno sa mnom, a tada više ne postoji razlika između nas.

Novinari: Da li Vam imponuje da publika i ona koja nije bila rođena u neko Vaše vrijeme, sada pjeva i pleše sa Vama?

Aki Rahimovski: To je itekakav podstrek za cjelokupni glazbeni milje, a posebno za rokenrol. To kreće od kućnog odgoja, tako da ono što su slušali roditelji, pa i djede i bake, sada to slušaju i njihova djeca i unuci. Djecu pogotovo ne možete prevariti, djeca su takva iskrena publika i ono što im se ne dopada glumiće, a ono što im se sviđa to definitivno uzimaju i upijaju. Meni je ponekad lako, jer kad zaboravim tekst, znam da bar petsto ljudi u publici zna i da će pjevati sa mnom.

Novinari: Šta biste bili da niste pjevač?

Aki Rahimovski: Ljubav prema fudbalu, pogotovo kad sam bio klinac je bila velika. Ja sam generacija koja je držala loptu ispod jastuka, ali je i voljela muziku. Ja sam od trenera dobio savjet, poslije nekih povreda koljena dok sam igrao u fudbalskom klubu „Vardar“ da se ipak opredijelim za muziku i tako je i bilo. Ali ne kajem se, jer se fudbal nekad igrao srcem, a sada novcem.

Novinari: Bavite se i humanitarnim radom?

Aki Rahimovski: Radim puno, jer sam sebi dao ulogu organizatora Memorijala Sergia Blažića Ðosera u Puli, sa Ligu borbe protiv raka. Prošle godine je bila 20 jubilarna u pulskoj Areni i odziv mojih kolega je bio veliki iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Mislim da se čovjek osjeća dobro kad svojim radom može pomagati kad je bolest u pitanju i posebno kad su djeca u pitanju. Ja sam uvijek spreman da pomognem, ako svojim radom u nečemu mogu pomoći.

Novinari: Postoji priča među Vašim kolegama da volite žene, muziku i pjevanje. Šta je tu na prvom mjestu’

Aki Rahimovski: Šta je tu problematično, tu nema ništa sporno. Ne bih ja tu pravio nikakvu paralelu i pozicioniranje tih stvari. To je jedan zatvoreni krug u kome redoslijed nije važan.

Comments are closed.