Miloš Vujčić rođen je i odrastao u Prijedoru, u naselju koje su on i njegova generacija zvali Bronx. Iako mu je adresa danas u Njemačkoj, veze sa rodnim gradom ostale su neraskidive. Široj javnosti je poznat po humorističnim porodičnim video-snimcima koje zajedno sa suprugom i dvojicom sinova objavljuje na društvenim mrežama, TikToku i Instagramu, poznatiji kao Šomi/Gana, gdje njihovu svakodnevicu prati više od 130.000 ljudi. Ipak, povod za ovaj razgovor je izdavanje njegove prve knjige – „Priče iz Bronxa“.
Knjiga je nastala iz istinitih događaja, stvarnih ljudi i uspomena iz vremena njegovog odrastanja. Kroz prepoznatljiv humor, dozu nostalgije i neposredan način pripovijedanja, Miloš je uspio da sačuva priču o jednoj generaciji, jednom specifičnom vremenu i Bronxu kakvog danas više nema. Za portal GradPrijedor.com, Miloš otvoreno govori o tome šta Bronx za njega zaista predstavlja, kako su se mladi nosili sa surovom poslijeratnom svakodnevicom i zašto je odlučio da uspomene stavi na papir bez ikakvog uljepšavanja.
GradPrijedor.com: Za početak – šta je zapravo Bronx? Je li to samo nadimak jednog dijela Prijedora ili za tebe znači nešto mnogo više?
Miloš Vujčić: Bronx jeste mjesto u kojem smo odrastali, ali za mene odavno nije samo mjesto. Kad kažem Bronx, ne mislim samo na nekoliko lamela, igralište, garaže, prolaze i ljude koji su tu živjeli. Mislim na jedan period života. Tu smo odrastali, pravili prve gluposti, zaljubljivali se, svađali, mirili, tukli, pili, slušali muziku, išli na utakmice i učili život uglavnom na svojim greškama. Nismo imali mnogo, ali smo imali jedni druge i imali smo ulicu. Zato bih danas najjednostavnije rekao: Bronx nije mjesto. Bronx je odrastanje.
GradPrijedor.com: U knjizi opisuješ odrastanje generacije koja je praktično iz rata ušla u mladost. Koliko je to vrijeme oblikovalo vas i način na koji ste gledali na život?
Miloš Vujčić: Mnogo više nego što smo tada bili svjesni. Rat se završio, ali nije neko pritisnuo prekidač i rekao: od danas je sve normalno. Ostale su posljedice rata, siromaštvo, oružje na sve strane, uništena ekonomija, porodice koje su prošle svašta. A mi smo u svemu tome bili klinci kojima je trebalo ono što treba svakom klincu – društvo, muzika, djevojke, izlazak, zezanje. Nismo sjedili i analizirali društveno-političku situaciju. Živjeli smo. Možda se baš zato u knjizi ozbiljne i potpuno nenormalne stvari često pojavljuju kao nešto svakodnevno. Nama su tada i bile svakodnevne. Tek kad sam mnogo godina kasnije počeo zapisivati te događaje, neke stvari sam pogledao drugim očima.
GradPrijedor.com: Knjiga je puna nevjerovatnih situacija, a neke danas zvuče gotovo izmišljeno. Koliko je u „Pričama iz Bronxa“ stvarnih događaja, a koliko književne slobode?
Miloš Vujčić: Suština tih priča su stvarni događaji. Naravno, poslije toliko godina niko ne može tvrditi da pamti svaku izgovorenu riječ tačno onako kako je izgovorena. Dijalozi su rekonstruisani iz sjećanja, ponegdje je nešto složeno da priča može normalno da se ispriča, ali događaji i ljudi iz kojih su priče nastale nisu izmišljeni samo da bi knjiga bila zanimljivija. Čak mi je tokom pisanja nekoliko puta palo na pamet da će čitalac pomisliti: ma nema šanse da se ovo dogodilo. A upravo su takve priče često bile razlog da ih zapišem.
GradPrijedor.com: Dok čitaš knjigu, imaš osjećaj da je humor bio jedan od glavnih načina na koji ste se nosili sa prilično surovom svakodnevicom. Jesi li toga bio svjestan tada ili si to shvatio tek mnogo godina kasnije?
Miloš Vujčić: Tada sigurno nismo o tome razmišljali na taj način. Nismo govorili: teško je vrijeme pa ćemo se liječiti humorom. Zajebavali smo se zato što smo takvi bili. Nekome se dogodi nešto katastrofalno, a prije nego što mu pomogneš već si našao razlog da mu se smiješ. Danas, sa ove distance, vidim da je humor vjerovatno bio i neka vrsta odbrane. Nije bilo mnogo novca ni mogućnosti, oko nas su bile posljedice rata i svakakve teške priče, ali mi smo uspijevali od gotovo ničega napraviti događaj o kojem ćemo pričati mjesecima. Možda je upravo to jedna od stvari koje najviše pamtim iz tog vremena.
GradPrijedor.com: Bane, Srki, Velja, Mare, Pucar, Darko, Radojka i mnogi drugi kroz knjigu postaju gotovo književni likovi. Kako su reagovali ljudi koji su sebe prepoznali u tim pričama?
Miloš Vujčić: Mislim da je upravo to jedan od najzanimljivijih dijelova cijele knjige – ti ljudi meni nisu književni likovi. Ja ih znam kao ljude sa kojima sam odrastao. Svako od njih imao je nešto svoje. Bane svoje zamuckivanje i nevjerovatne ispade, neko drugi svoj temperament, neko način govora, neko reakcije koje si mogao unaprijed očekivati. Zato nisam želio da ih u knjizi uljepšavam. Da sam ih napravio pristojnijim, pametnijim ili normalnijim nego što smo bili, izgubio bih ono zbog čega ih pamtim. A kako će svako pojedinačno reagovati kada knjigu uzme u ruke i pročita sve – to ćemo tek vidjeti. Vjerovatno će biti i smijeha i pitanja: „Je li baš ovo moralo u knjigu?“
GradPrijedor.com: U knjizi ima alkohola, droge, tuča, oružja, policije, ludih vožnji i situacija koje su mogle završiti tragično. Jesi li se tokom pisanja ikada zapitao: „Kako smo mi uopšte ovo preživjeli?“
Miloš Vujčić: Jesam. Dok nešto živiš, nemaš isti osjećaj kao kada to poslije dvadeset ili trideset godina stavljaš na papir. Tada ti je normalno da neko donese bombu, pištolj ili automatsku pušku, da se neko napije i napravi budalu od sebe, da bježiš od policije ili da se neka glupost pretvori u ozbiljnu situaciju. Kada sam to kasnije zapisivao, bilo je trenutaka kada sam stvarno pomislio: jebote, pa mi smo mogli izginuti zbog potpune gluposti. Danas neke stvari iz knjige nikome ne bih preporučio da ponovi. Ali ne želim ni da ih naknadno uljepšavam. Bilo je kako je bilo.
GradPrijedor.com: Iza velikog dijela humora ipak se osjeća nešto mnogo ozbiljnije – rat je tek završen, nema se mnogo novca, društvo je poremećeno, a vi pokušavate da živite kao normalni mladi ljudi. Da li si želio da knjiga bude i dokument jednog vremena, a ne samo zbirka anegdota?
Miloš Vujčić: U početku mi je možda više bilo važno da sačuvam priče. Ali što sam više pisao, sve više sam shvatao da ne zapisujem samo naše zajebancije. Zapisujem vrijeme. Danas nekome moraš objašnjavati kako je izgledalo živjeti bez mobilnih telefona i interneta, kako se dogovaralo gdje će se društvo naći, koliko je značilo igralište ispred zgrade, kafić, utakmica ili obična klupa. A kod nas je preko svega toga stajalo i poslijeratno vrijeme. Zato bih volio da knjiga ostane i kao mali dokument jedne generacije. Ne istorijski dokument u kojem ja objašnjavam šta se dešavalo u državi, nego dokument običnog života. Kako su klinci tada stvarno živjeli.
GradPrijedor.com: Postoji li priča u knjizi koju ti je bilo posebno teško napisati, ne zato što je se nisi sjećao, nego zato što te je vratila u nešto što više ne postoji?
Miloš Vujčić: Meni su možda najteži upravo oni dijelovi u kojima shvatim koliko se sve promijenilo. Dok pišem neku smiješnu priču, u glavi opet vidim sve te ljude mlade. Vidim Bronx pun djece, igralište, ulaze, garaže, klupe. Kao da se ništa nije promijenilo. A onda podigneš glavu od teksta i shvatiš koliko je godina prošlo. Neko je otišao u drugi grad, neko u drugu državu, neko više nije među nama. Roditelji su ostarjeli. Nema više iste ekipe niti iste graje. Zbog toga mi završetak knjige ima posebno značenje. Tu više nisam klinac koji posmatra Bronx iz sredine svih događaja. Posmatram ga kao čovjek koji zna da se to vrijeme neće vratiti.
GradPrijedor.com: Koja te priča i danas može nasmijati iako si je vjerovatno ispričao desetine puta?
Miloš Vujčić: Teško mi je izdvojiti samo jednu. Banetove priče su mi posebno zahvalne jer je dovoljno da u glavi čujem način na koji je nešto izgovorio i već mi je smiješno. Isto tako Radojka i naše beskrajno provociranje nje. Ima i niz potpuno besmislenih situacija koje su nastale samo zato što je nekome od nas bilo dosadno. Ali meni često nije najsmješniji sam događaj. Smiješna mi je reakcija čovjeka. Zato sam pokušavao sačuvati dijaloge, nadimke, zamuckivanje i način govora. Kad to izbaciš, ostane samo podatak da se nešto dogodilo. A meni je bilo važno da čitalac ima osjećaj kao da stoji pored nas dok se događa.
GradPrijedor.com: Jedna od zanimljivih stvari u knjizi jeste da ne pokušavaš sebe i svoju ekipu prikazati boljima nego što ste bili. Ima dosta stvari kojima se danas vjerovatno ne bi ponosio. Je li ti bilo važno da ne uljepšavaš prošlost?
Miloš Vujčić: Jeste. Ne bih vidio smisao u tome da sa pedeset godina pišem o sebi sa dvadeset i onda tog dvadesetogodišnjaka napravim pametnijim nego što je bio. Radili smo gluposti. Nekad smo bili bezobrazni. Nekad smo pretjerivali. Nekad smo nekoga povrijedili ili iznervirali i bilo nam je smiješno. Bilo je alkohola, tuča i stvari koje danas gledam potpuno drugačije. Ali ako sam odlučio napisati knjigu o tom vremenu, onda moram prihvatiti i ono što mi se danas kod nas ne sviđa. Čitalac neka sam odluči jesmo li bili simpatični, ludi, bezobrazni ili sve to zajedno. 11. Da danas možeš stati pred onu grupu klinaca koja sjedi ispred lamela i reći im samo jednu rečenicu, šta bi im rekao? Vjerovatno im ne bih rekao da budu pametniji. Ionako me ne bi poslušali. Rekao bih im: „Zapamtite ovo dobro, jer ćete jednog dana dati sve da možete samo jedno veče ponovo sjediti ovdje zajedno.“
GradPrijedor.com: Na kraju knjige vraćaš se na isto mjesto poslije mnogo godina. Roditelji su ostarjeli, ljudi su se rasuli po svijetu, a na igralištu na kojem je nekada bila dječija graja danas su automobili. Koliko ti je bilo teško napisati taj završetak?
Miloš Vujčić: Taj dio je vjerovatno najbliži odgovoru na pitanje zašto sam uopšte napisao knjigu. Sjediš ponovo u istom stanu, kod svojih ostarjelih roditelja, gledaš kroz isti prozor, a dole više nema svijeta koji pamtiš. Nekada nisi mogao proći od djece, lopte, galame i ljudi. Danas na tom igralištu stoje automobili. I tada shvatiš da mjesto može ostati, zgrade mogu ostati, čak i isti prozor može ostati, ali vrijeme ne možeš vratiti. Zato sam želio zapisati te priče. Ne zato što mislim da smo mi bili neka posebna generacija kojoj treba podizati spomenik, nego zato što smo bili tu. Živjeli smo, rasli, igrali se, zezali i momkovali. I jednog dana toga više nije bilo.
GradPrijedor.com: Kome je ova knjiga zapravo namijenjena? Prijedorčanima koji će prepoznati ljude i mjesta ili svima koji su imali neko svoje igralište, svoju ekipu i svoj „Bronx“?
Miloš Vujčić: Prijedorčanin će je sigurno čitati na jedan poseban način. Prepoznaće ulicu, lokal, naselje, možda nekog čovjeka ili događaj. Njemu ne moram objašnjavati gdje se nešto nalazi jer već ima sliku u glavi. Ali ne bih volio da je to knjiga samo za Prijedor. Čovjek iz Banjaluke, Sarajeva, Zagreba ili Beograda možda neće znati gdje je neka lamela, ali znaće šta znači imati svoju ekipu. Znaće kako izgleda kada cijelo naselje zna šta si napravio prije nego što stigneš kući. Znaće prve izlaske, prve ljubavi, utakmice, gluposti i osjećaj da će društvo sa kojim sjediš trajati zauvijek. Imena mjesta se mijenjaju. Odrastanje je vrlo slično.
GradPrijedor.com: Mnogi ljudi iz tvoje generacije danas žive u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Švedskoj, Kanadi, Australiji i širom svijeta. Misliš li da će upravo oni možda najjače razumjeti ono o čemu pišeš – jer ne čitaju samo o mladosti nego i o svijetu koji su ostavili iza sebe?
Miloš Vujčić: Mislim da bi kod njih knjiga mogla izazvati posebnu emociju. Kada živiš daleko od mjesta u kojem si odrastao, ne nedostaje ti uvijek samo grad. Nekad ti nedostaje verzija tebe koja je tamo postojala. Čovjek može napraviti novi život hiljadama kilometara dalje, imati porodicu, posao i sve što mu treba, a onda ga jedna pjesma, miris, nadimak ili glupa priča vrati trideset godina unazad. Zato mislim da nije presudno da je neko odrastao baš u Prijedoru. Možda je njegov Bronx bio u Banjaluci. Možda u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu ili nekom selu od petsto stanovnika. Ako ga knjiga makar jednom natjera da zastane i sjeti se svoje ekipe, onda će razumjeti šta sam pokušao napraviti.
GradPrijedor.com: Kada bi morao cijelu knjigu „Priče iz Bronxa“ objasniti nekome ko je nikada nije otvorio, ali samo jednom rečenicom – šta bi rekao?
Miloš Vujčić: Bronx nije mjesto. Bronx je odrastanje.
Kroz „Priče iz Bronxa“, Miloš Vujčić nije ispisao samo posvetu jednom prijedorskom naselju, već je kreirao dokument o običnom životu i odrastanju koji lako prevazilazi granice jednog grada. Bilo da ste odrastali u Prijedoru, Banjaluci, Sarajevu, Beogradu ili nekom manjem mjestu, emocija koju nosi sjećanje na prve izlaske i vlastitu ekipu sa ulice svima je zajednička.
Posebnu težinu ove priče imaju upravo za ljude koji, poput samog autora, danas žive daleko od rodnog kraja, podsjećajući ih na verziju njih samih koja je nekada postojala na tom istom, sada već promijenjenom igralištu. Na kraju, ova knjiga stoji kao iskren, neuljepšan svjedok vremena – podsjetnik da mjesta i zgrade ostaju, da se prošlost ne može vratiti, ali se uspomene na nju, srećom, mogu otrgnuti od zaborava.
Gdje kupiti knjigu?
Knjiga „Priče iz Bronxa“ trenutno se može kupiti u Prijedoru na prodajnom štandu „Knjige Prijedor“ (kod robne kuće Patrija), kao i u Caffe Time-u u pješačkoj zoni. Za sve one koji nisu u mogućnosti da dođu do fizičkog primjerka, autor najavljuje da uskoro izlazi i digitalna verzija knjige.
Izvor: GradPrijedor.com