Ispričao je ovo u intervjuu za „Glas Srpske“ ugledni srpski književnik Rajko Petrov Nogo, dobitnik nagrade Međunarodnih književnih susreta „Šušnjar“, koja mu je dodijeljena u srijedu uveče u Oštroj Luci.
* GLAS: Po čemu Vam je ova nagrada posebna u odnosu na druge?
NOGO: Nagrade umijem da nosim, ali je ova po nečemu ipak drugačija. Prije svega, posebna je zato što se daje na mjestu velikog i strašnog zločina, količinski nesavladivog. Poezija, kao i naše pamćenje koje je u poeziji najdublje, mora čuvati uspomenu na sjenu i žrtve koje nisu ni groba dobile.
* GLAS: Knjiga za koju ste nagrađeni nosi naziv „Čovjek se vraća kući“. Kakva je simbolika tog naslova?
NOGO: Kad se kaže: „Čovjek se vraća kući“ ne misli se samo svojoj sopstvenoj kući, nego u domovinu riječi. Dakle, kuća je tvoja država, tvoja domovina, tvoja otadžbina, ono gdje se sporazumijevaš na maternjem jeziku, ono gdje svaku riječ pa i ćutnju osjećaš kao maternju melodiju. Osim toga, rečenica „Čovjek se vraća kući“ je vječna tema književnosti. Gdje god dotaknete bili su ratovi i biće ih i ljudi će se vraćati kući. Nema, kako kaže Miloš Crnjanski, tužnijeg, a ja dodajem, ni veselijeg događaja nego povratak iz rata kući. Tužnije zbog toga šta su sve ratnici doživjeli, a radosnijeg da je taj koji govori živ pretekao. I kad govorite stih Crnjanskog iz „Stražilova“, „lutam još, vitak, sa srebrnim lukom“, radost je između zapeta u tome „još“.
* GLAS: Knjige se pišu, štampaju, nagrađuju, a mladi sve manje čitaju. Ko je za to kriv?
NOGO: Ne bih optužio mlade, jer njima je priređen jedan horizont koji je sumoran, pa zatim ratovi i ovo poslije ratova. Međutim, mogao bih da zamjerim svima onima koji su radili na takozvanom duhovnom identitetu, odnosno školama i svemu onome što je u vaspitnom procesu prevashodno. To je porodica u kojoj se te navike, prije svega, stvaraju i škola koja te navike treba da razigra i usmjeri. Imamo i velikog neprijatelja čitanja u audio-vizuelnim medijima. Veoma rizikujem da budem anahron pa da kažem kako je ova mlada generacija nepismena. Ona je nepismena možda u Gutembergovom smislu, u našem klasičnim smislu, a možda u ovom drugom i nije. U svakom slučaju, na rastakanju nacionalnih, duhovnih i državnih vrijednosti sistematski se radi i u Srbiji i u Srpskoj, mada u Srpskoj manje.
* GLAS: Kako da spasimo ćirilicu u svjetlu takvih odnosa?
NOGO: Jednom je Matija Bećković na nekoj proslavi kazao da mu je jedan stranac rekao da mi nemamo razloga da obilježimo svoje granice i da stavljamo Kineski zid, da je za to dovoljna naša ćirilica. Da, bila bi dovoljna kada bi ona bila praktikovana. Država mora svojim zakonima, praksom i operacionalizacijom te prakse da brani ono što je sama suma našeg identiteta.
* GLAS: Da li postoji kriza u srpskoj kulturi?
NOGO: Mi smo stigli da budemo duboko u kulturi podijeljeni. Milo Lampar je ovih dana objavio vrlo zapaženu knjigu „Duh samoporicanja“. Na djelu je dakle duh samoporicanja. Srbi se bave autošovinizmom i pokušavaju da potru svoju kulturu i da budu neko drugi. Onaj sam koji nisam. Taj autor je izjavio i da Srbija nema srpsku kulturnu politiku. Nekoliko knjiga je izašlo koje su alarmirale ovu stvar i mislim da je posljednji trenutak da se dozovemo i da sistematski počnemo raditi i samjeravati stvari sa srpskog stanovišta.
Izvor: Glas Srpske