Ime Danila Palalića dobro je poznato u košarkaškim krugovima Republike Srpske, ali i BiH.
Proslavljeni košarkaš tokom svoje igračke karijere ostavio je dubok trag u svim klubovima za koje je nastupao, dok je kao trener ostavio veliki pečat u rodnom Prijedoru gdje je sa klubom dva puta postao šampion Republike Srpske. Tokom karijere nosio je dresove Slovana, Igokee, Borca, Anvila, Mogrena, Mladosti, Leotara… o dio svoje živtone priče ispričao je u intervjuu „Glasa Srpske“.
GLAS: Na čiji nagovor ste se počeli baviti košarkom?
PALALIĆ: Pravo da kažem, dugo sam trenirao karate kao klinac i na basket sam počeo ići sa drugarima iz kraja pa sam to tada i zavolio. Niko me nije nešto specijalno nagovarao već se probudila ta želja u tom nekom dobu osnovne škole da probam da malo igram. Zatim sam učestvovao na školskim takmičenjima gdje mi je išlo jako dobro pa sam se upisao u klub. Kratko sam se zadržao u Prijedoru gdje me na nekim utakmicama prepoznao trener Dragan Mičić Đera. Otišao sam na kamp u Teslić i onda došao u mlađe kategorije Borca. Tako je krenula moja priča u Banjaluci.
GLAS: Debi u ABA ligi ipak ste upisali u dresu Slovana iz Ljubljane?
PALALIĆ: Upravo tako i odigrao četiri utakmice na Jadranu. Kao mlad igrač otišao sam u Geoplin Slovan iz Ljubljane gdje sam potpisao višegodišnji ugovor na 4-5 godina. Prve godine nisam imao pravo nastupa jer sam otišao u pola sezone, ali sam trenirao sve vrijeme. Ekipa je bila mlada, veoma dobra i to je bio slovenački projekat. Olimpija je bila broj jedan, zatim Krka, dok je Slovan važio za klub koji okuplja talente. Uostalom jako dobri igači su potekli iz tog kluba poput Jake Lakovića, Vladimira Boise, Nikole Skitišvilija… čak mislim da je nekoliko godina poslije mene i Goran Dragić nosio dres Slovana. Odigrao sam prvih pet kola i onda se Geoplin kao glavni sponzor povukao pa nije bilo uslova za rad i stalno su nas prebacivali u neke druge smještaje. Ugovor koji sam imao nije bio ispoštovan pa sam se vratio. Iz sadašnje perspektive možda sam malo prenaglio i trebalo je da budem malo strpljiviji.
GLAS: Povratak iz inostranstva donio je potpis sa Igokeom?
PALALIĆ: Došao sam u Igokeu i to je bio moj prvi dolazak kada sam imao samo 21 godinu. Odigrao sam super sezonu. Vodio nas je Slobodan Janković i igrali smo finale južne konferencije Čelendž kupa i izgubili od AEL Limasola na Kipru, a u prvenstvu smo bili treći. Zajedno sa mnom tu su još bili Dejan Parežanin, Tomica Zirojević, Dalibor Stupar, Marko Dimitrijević, Radenko Toroman…
GLAS: Nakon Igokee prešli ste u Borac koji je tada promijenio ime u Banjalučka pivara gdje ste dobili ozbiljnu ulogu u timu?
PALALIĆ: Trener Drago Karalić je insistirao da dođem u Borac. Odradili smo jako dobre pripreme i ekipa je bila sačinjena od jako dobrih pojedinaca poput Feliksa Kojadinovića, Marka Šćekića, Aleksandra Damjanovića, Aleksandra Matića… i jako dobro sam ušao u sezonu. Ipak, onda se desio peh. Nakon prvih pet kola sam doživio povredu prepone koja me odvojila mjesec-dva sa terena. Bila je ozbiljnije prirode i desila se na utakmici protiv Crvene zvezde u Banjaluci gdje sam se povrijedio na početku drugog poluvremena.
GLAS: Koliko se sjećate te utakmice i prvog gostovanja Zvezde nakon mnogo godina u Banjaluci?
PALALIĆ: Sjećam se kao da je juče bilo. Vodili smo 20 razlike u prvom poluvremenu i na kraju izgubili. Znao bih nacrtati šta je bilo. Bio sam na klupi i u igru je ušao Dragan Kondić. Igor Rakočević je na vrhu reketa „lomio“ Feliksa Kojadinovića i krenuo na prodor, mi smo skupili u reketu i on izbacio loptu Vuku Radivojeviću koji je sa „45 stepeni“ pogodio trojku za njihovu pobjedu. Bukvalno smo ih razbili u prvom poluvremenu kada je bilo 20 poena razlike za nas. Sve smo ispogađali i ta je utakmica je mogla da nas digne i čini mi se da možda Karalić i otišao nakon nje ili je vodio još neki meč.
GLAS: Koliko je ta pauza ostavila traga na Vašoj igri?
PALALIĆ: Tu sam napravio pauzu u treningu. Kasnije je došlo do smjene trenera i umjesto Karalića došao je Nenad Trajković koji je nametnuo neki svoj ritam pa sam se i kod njega malo tražio u početku, ali mi je i on kasnije dao priliku pa mislim da sam opravdao očekivanja. Ni on se nije dugo zadržao pa je stigao Predrag Jaćimović. Nažalost, Borac se tada nije kvalifikovao za ABA ligu i krenuo je da tone. Mislim da je glavna stvar promjena imena jer to ljudi nisu prihvatili, a ostalo se i dužno igračima.
GLAS: Iz Borca ste otišli u Poljsku. Anvil je bio iduće destinacija?
PALALIĆ: I to je malo zanimljiv sličaj. Naime, one godine kada sam sa Borcem igrao Prvu ligu Republike Srpske i izborio povratak u Ligu BiH otišao sam u Poljsku. Zvao me trener Aleš Pipan, ne na osnovu te sezone, već me poznavao od ranije iz perioda kada je vodio Laško, a ja igrao ABA ligu. Njemu sam bio interesantan jer sam bio malo mlađi, a on voli igrače koji su energični, dosta trče, i rade postavljene zadatke. On je vodio Anvil i bukvalno mi je dao šansu da odem tamo. Potpisao sam dobar ugovor, međutim da budem iskren, nisam imao kvalitet za tu ekipu pogotovo tada, možda ranije, ali tada nisam. Možda zato jer sam doživio veliku promjenu odlaskom iz Prve lige Republike Srpske odmah u ekipu koja je igrala ULEB kup. Proveo sam tamo pet-šest mjeseci, odigrao dvije-tri utakmice bez ekstra učinka i nisam nastupio u ULEB kupu. Tada su doveli nekog Kanađanina koji je bio projekat pa sam se vratio.
GLAS: Potom ste postali član Mogrena iz Crne Gore?
PALALIĆ: Imao sam epizodu u Mogrenu tada je ekipa bila kada sam se vratio iz Poljske. Bio je tu sa mnom Samir Lerić, kao i bivši reprezentativac Jugoslavije Aleksandar Smiljanić koji je bio 13. igrač na Svjetskom prvenstvu u Indijanapolisu, te sadašnji trener Igokee Nenad Stefanović koji je igrao plejmejkera. Osvojili smo drugo mjesto u finalu Kupa i prvenstvu gdje smo oba puta poraženi od Budućnosti koju je vodio Dejan Radonjić, a igrao Nemanja Gordić, Vladimir Dašić, Vladimir Micov, Nikola Otašević…
GLAS: Čak četiri puta bili ste član Borca?
PALALIĆ: Da, četiri puta sam bio u Borcu koji mi je kao druga kuća i dan-danas kad dođem. U Banjaluci sam promijenio jedno deset stanova i nema gdje nisam bio ha-ha-ha. Bio sam i kad je igrao Jadransku ligu i kada je igrao Prvu ligu Republike Srpske. Banjaluka mi je uvijek draga iako živim u Prijedoru volim da dođem pogledati neku utakmicu u „Borik“ za kojeg me vežu najljepše uspomene gdje sam došao kao klinac i stekao mnogo prijatelja za cijeli život.
GLAS: Bili ste član Leotara. Šta Vas veže za Trebinje?
PALALIĆ: U Trebinju sam završio karijeru. Već je to postalo seljakanje, dok ja nisam tip koji voli da se pati. Kada sam vidio da ne mogu više rekao sam dosta je. Vidim neke igrači od 35,36 godina koji se „vuku po terenu“ da bi izvukli još koji ugovor, a realno ne mogu više ništa da pruže. Meni se više nije dalo vezati pertle. Dođem u svlačionicu i vidim da nije to to, kao što je bilo nekada. U to vrijeme završavao sam Ekonomski fakultet što mi je bio prioritet. Uz to imao sam određene povrede koljena i leđa pa operacije patelarnog ligamenta i nisam se mogao više vratiti na najviši nivo kojim bih ja bio zadovoljan. Mogao sam da budem prosječan igrač u Ligi BiH i da se „vučem po terenu“, ali to nije mene zadovoljavalo i iz tog razloga sam odlučio da prestanem.
GLAS: Trenersku karijeru započeli ste u Prijedoru. Kako je došlo do toga?
PALALIĆ: Nekako spontano. Klub je bio u lošem stanju i pred ispadanjem iz Prve lige Republike Srpske, dok nije bilo nekoga ko će da radi. Pošto sam iz Prijedora i tu živim neki ljudi su me pitali da dođem. Pristao sam iako nisam imao trenerskog iskustva već samo igračkog, a to su dvije totalno suprotne stvari. Malo pomalo, „utegli“ smo klub koji je bio skrajnut i od katastrofalne situacije došli na neki nivo grada gdje smo uz FK Rudar postali jedan od vodećih klubova. Ipak, politika Prijedora za sport je katastrofa. Toliki grad, a tako malo ulaže da je to rijetkost. Uspjeli smo kroz godine da napravimo dobru ekipu i 2016. postali smo šampioni Republike Srpske. Bilo je obećanje da ćemo 100 odsto igrati u Ligi BiH da bi se potom svi ućutali, a predsjednik klub nije želio da igramo sa skoro istim budžetom. Kada odustaneš od Lige BiH interesovanje opadne i to je bilo katastrofa. Ta ekipa se rasula i narednih godina krenula je nova borba. Krenuli smo ispočetka i 2023. Po drugi put postali šampioni Srpske. Za razliku od prvog puta dali su nam da igramo Ligu BiH iako finansijski nismo bili na potrebnom nivou. Budžet je bio smiješan i nisam imao nijednog igrača koji je imao iskustvo Lige BiH. Odigrali smo solidno tu sezonu, u jednom trenutku bili dobri, međutim… U toku sezone počeli su zamjenu parketa u dvorani pa smo trenirali i osam domaćih utakmica igrali u Novom Gradu. Nije mi bilo jasno da u sred sezone mijenjaju parket koji je nama bio jedini adut da napuniš dvoranu. Na kraju takmičenja imali smo isti broj bodova, a onda su tokom sezone mijenjane propozicije koje niko ne bi rastumačio kako treba pa smo ispali. Nakon toga nisam mogao više ostati u klubu jer mi se sve smučilo. Nije bilo ideje, plana pa je bilo dosadno voditi uvijek isto. Izašao sam iz kluba i krenuo da radim s djecom jer sam košarkaški fanatik i ne mogu bez toga.
GLAS: Jedan ste od rijetkih košarkaša, poput nekadašnjeg saigrača Saše Vujasinovića, koji su diplomirali?
PALALIĆ: Sale i ja smo završili fakultet. Pa šta da radim, od nečega se mora živjeti ha-ha-ha. Nisam toliko zaradio od košarke da mogu uživati u „penzionerskim danima“ ha-ha-ha. Možda sam i jedini trener ekonomista koji radi kao interni kontrolor u prijedorskom Vodovodu što mi je primarno zanimanje od 2015. godine i stalno radno mjesto.
GLAS: Sada ste u Mladosti iz Mrkonjić Grada gdje trenirate nekadašnjeg saigrača Dejana Ćupa?
PALALIĆ: Prije 20 godina smo igrali zajedno i sada mu se svaki dan čudim i kažem: „Brate, svaka ti čast. Ja to ne bih mogao“. Kakvu volju i želju on ima to je nevjerovatno. Dobro vodi računa o zdravlju i nije kao ja koji je uvijek bio „laganica“. On je 100 odsto u treningu, pošten, radan, odgovoran, vodi računa šta jede, šta pije i zato drugo traje.
GLAS: Ko su Vam bili idoli dok ste igrali?
PALALIĆ: Kao dječaku idol mi je bio Majkl Džordan i tada sam se „ložio“ na NBA ligu, a malo kasnije je došao Kobi Brajant. Od domaćih igrač tu je Saša Đorđević jer je poznato koliko nam je donio reprezentativnih radosti, pa Danilović, Bodiroga… ma sva ta reprezentacija kroz koju su moja, a i generacije poslije moje zavoljele košarku. Bili su veliki uspjesi koje smo gledali, svaka utakmica bila je doživljaj i tada je dosta djece krenulo da se bavi košarom.
GLAS: Treniralo Vas je mnogo trenera, koje posebno pamtite?
PALALIĆ: Bilo je dobrih i onih malo manje dobrih trenera. Tu su bili Velimir Gašić, Aleš Pipan, Tomo Mahorič, a u Krki sam odradio neke treninge sa Nevenom Spahijom. Recimo, Mahorič nam je bio trener u Slovanu i bio jako posvećan mladim kategorijama, a ujedno i izvanredan čovjek. Pipan je izvanredan trener i on je ona „stara škola“ red, rad disciplina zbog čega je uspješan. Recimo, Trajković je sjajan za individualnu pripremu.
GLAS: Koje su glavne odlike trenera?
PALALIĆ: Igrač i trener su sasvim dvije različite stvari. Ponekad kao trener moraš da „udariš glavom u zid“ da nešto naučiš, dok je najvažnije da hendluješ probleme na dnevnoj bazi jer nije sve idealno. Ujedno, najvažnije je da imaš optimizam i pozitivnu atmosferu, da igrači steknu povjerenje u tebe, a to će steći ako ti imaš povjerenje u njih. To je obostrana stvar da bi ekipa funkcionisala jer je na kraju trener odgovoran za rezultat.
GLAS: Iako se može naći podatak da ste bili dio selekcije BiH na Mediteranskim igrama, to nije baš tako?
PALALIĆ: Nisam igrao na Mediteranskim igrama. Dobio sam poziv, ali sam imao neke pripreme pa sam preskočio to okupljanje. Bio sam na pripremama reprezentacije BiH za Evropsko prvenstvo 2005. godine. Nisam ušao među 12 iako sam dobro igrao te prijateljske utakmice. Selektor je bio Mensur Bajramović i to je sve što se tiče reprezentacije… širi spisak i pripreme za EP u Srbiji i Crnoj Gori.
GLAS: Sjećam se da ste imali ponudu za probu u slavnom Virtus Kinderu iz Bolonje? Kako je to završilo?
PALALIĆ: Nisam bio na probi u Kinderu, ali je bilo interesovanja. Nisam nikada otišao na probu, a moj tadašnji menadžer mi je govorio da trebam ići. Vjerujte mi da ni dan-danas ne znam zašto to nije bilo realizovano i ne znam zašto je bilo obustavljeno. Treba imati u vidu da je to bilo malo problematično vrijeme kada je bilo potrebno ići po vizu u Sarajevo, a ne kao danas da samo sjedneš u automobil i odeš u Italiju. Bilo je interesovanja, čak i kući imam taj neki obrazac, ali nikada nije došlo do te realizacije.
GLAS: Zanimljivo je da su Vaša tri saigrača iz Borca, Marko Šćekić, Tomislav Tomović i Aleksandar Damjanović takođe veoma uspješni treneri?
PALALIĆ: Prije svega to je ekipa jako kvalitetnih ljudi. Tomović je sada u Lokomotiv Kubanju. Izuzetan je momak kojeg bih uzeo za kuma. Sa Šćekićem sam odrastao, čujemo se često, Damjanović je kvalitetan momak i trener. Oni su ti ljudi koji žive košarku i logično je rješenje da se bave time. Ne mogu ih zamisliti u nekom drugom poslu. Ja sam otišao malo u ekonomiju, silom prilika, ali oni to toliko vole pa su zato uspješni u tome. Recimo, ja Marka ne mogu zamisliti da sjedi u kancelariji kao ja ha-ha-ha. On voli teren i drago mi je što mu dobro ide.
Autor: Milan Zubović – Glas Srpske